NJ 11. XII. SZ: JE LI NA POMOLU KURDISTAN?

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 11. XII. 2002. Bitka za Kurdistan "Čovjek ne mora biti premijer da bi dobio željeni termin za razgovor u Bijeloj kući. Dovoljna je važna pozicija u geopolitičkoj računici predsjednika Georgea Busha. Zato će njemački kancelar morati još dugo čekati poziv dok je običnom predsjedniku jedne turske stranke omogućeno da se sastane s američkim predsjednikom. Doduše, Recep Tayyip Erdogan nije tek običan šef jedne stranke već više zapravo i ne tako prikriveni turski premijer. U ne tako davnoj prošlosti američki političari rađe bi izbjegli sastanak s takozvanim muslimanskim fundamentalistom poput njega. No, Washington je u međuvremenu uvidio da su Erdogan i njegovi ljudi najbolji islamisti koje trenutno može naći - ne samo u usporedbi sa saudijskim ili afganistanskim mračnjacima već i u funkciji nasljednika gospodarski uništene sekularne turske političke klase. U duhu pragmatizma, svojstvenog i Turcima i Amerikancima, Bush i Erdogan raspravili su najškakljiviju spornu točku u odnosu dviju zemlja: naime, smiju li SAD razmjestiti postrojbe na jugoistoku Turske radi otvaranja druge bojišnice protiv Sadama Huseina u slučaju rata protiv Iraka? Turska je tu mogućnost dosada odbijala: stanovništvu se navodno ne mili zamisao o ratu; više od 80 posto ispitanih turskih građana ne želi staviti na raspolaganje čak ni vojna uporišta turske vojske. Radikalan potez poput prebacivanja američkih postrojba u Tursku mogao bi potpiriti neprijateljski stav turskih građana, navedeno je. Amerika pak skreće pozornost na taktičke nužnosti: samo mehanizam kliješta može slomiti irački režim. No, kao i toliko puta dosad, navedeni argumenti ne zrcale cijelu istinu. Naime, SAD žele pomoću svojih vojnika biti nazočne u Turskoj između ostalog i zato da bi pripazile na svog turskog saveznika i po potrebi spriječile njegove poteze. Iz tog se razloga glavni stožer turske vojske protivi navedenom naumu: želi imati slobodne ruke u postsadamovom Iraku. Ankara želi spriječiti nastajanje nezavisnog Kurdistana na sjeveru Iraka. Turska je vojska spremna u samom začetku zatrti takav razvoj događaja. Gledno iz vojne perspektive, opisani scenarij ne bi predstavljao nikakav problem: turske postrojbe godinama su razmještene s onu stranu granice s Irakom; poznaju teren podjednako dobro kao i vlastiti Kurdistan. Americi je, doduše, potrebna potpora iračkih Kurda - i kada je riječ o pohodu na Bagdad i kada je riječ o razdoblju nakon vojne operacije. Osim toga, Amerika je kurdskim vođama zadala riječ: ovaj puta oni žele biti nagrađeni za vojno savezništvo - i to autonomijom, možda i vlastitom državom, a bilo bi posebno lijepo kada bi središte naftne industrije Kirkuk potpalo pod njihovu kontrolu. Na kraju, sve se svodi na pitanje koga će Sjedinjene Države na kraj izdati - Turke ili Kurde. Iskustvo uči da se Kurdi ni ovaj put ne trebaju nadati ničem dobrom. Za njih vrijedi jedan od zakona međunarodne politike: ako si Kurd, varat će te do kraja života", zaključuje Wolfgang Koydl.