IT - 18. XI. LA STAMPA - CIPAR

ITALIJA LA STAMPA 18. XI. 2002. Ponovno ujedinjenje "Zadržite dah, kaže The Economist, ovoga će puta možda uspjeti. Što? Konačno prekidanje jednog od najstarijih sporova Sredozemlja, onoga između ciparskih Grka i Turaka. Novi plan UN-a ima 'chances' kao nikada prije da bude prihvaćen, jer pritisak vrši Europska Unija koja bi u svom okrilju 2004. htjela imati ponovno ujedinjen otok, a znakove dobre volje daju i Atena i Ankara, gdje nova islamska vlada želi dokazati svoju umjerenost. Opiru se još stari mjesni čelnici, Grk Klerides i Turčin Denktash, od kojih si međutim tajnik UN-a Kofi Annan, danas očekuje prvi pozitivan signal. Koji će možda doći, a možda i neće, no koji se, misli se, ne smije odugovlačiti. Cipar je stari trn u južnom boku NATO-a, a unatrag nekog vremena i Europske Unije, koja je prihvatila kandidaturu otoka, no uz strah od destabilizirajućih čimbenika njegove podjele. Koja datira od 1974., kada je nakon jednog neuspjelog pokušaja Grčke pod vladavinom pukovnika da priključi svoj dio uslijedila invazija turske vojske, radi zaštite 'njene' zone, međutim proširivši je silom oružja. Međunarodno je, nakon povratka demokracije u Atenu (pa i radi, treba kazati, poniženja kojega su pukovnicima nanijeli turski invazori), bila priznata samo službena republika, ona grčka, no turski dio je ostao i ostaje teška stvarnost. Pa i stoga što je Ankara uvijek prijetila da će ga priključiti ako će u EU ući samo onaj grčki dio (kako je potvrđeno, u odsutnosti alternativa od Europskog vijeća u Helsinkiju 1999.). (...) Prirodno to može izgledati 'perifernom' pričom u odnosu na makropovijest i makroprobleme Europe (Ciprana sveukupno ima 700- 800 tisuća), no ona je to mnogo manje kada se pomisli na važnost dvaju upletenih zemalja, na stratešku ulogu otoka i vjersku podjelu između kršćana i muslimana, koja je sada važnija nego ikada. Ukratko, plan UN-a sada predviđa konfederaciju švicarskog tipa, s dvije 'države', ali članice jedne 'zajedničke države', na čijem je čelu turnusno predsjedništvo s nadležnošću u vanjskoj politici, no demilitarizirana, a na čijim unutarnjim granicama granicu čuvaju međunarodne snage, dopunjena vojnicima dviju strana, na neodređeno vrijeme. Kao i uvijek u ovim slučajevima ostaje mnogo pojedinosti za podrediti no ideja izgleda pobjedničkom. Možda bi se svidjela legendarnom arhiepiskopu Makariosu, tvorcu (makar i uz dvoznačnosti) neovisnosti Cipra, između suprostavljenih težnji Atene i Ankare, nakon britanskog kolonijalnog povlačenja. Izgleda da se sviđa i grčkoj socijalističkoj vladi i novoj turskoj islamskoj vladi. A očito i Europskoj Uniji. Koja će se, pozor, ako sve dobro prođe, naći s ujedinjenim Ciprom s prvim dijelom Turske u sebi. I mogao bi to biti prvi test za onaj krupniji problem kojega svi poznajemo...", piše Aldo Rizzo.