FRANC-LE MONDE OD 12.11.02. DANIEL O STOLJEĆU STRAHA

FRANCUSKA LE MONDE 12.XI.2002. Stoljeće straha "Odgoda koju je predsjednik Bush dao Vijeću sigurnosti ne treba potisnuti iz sjećanja rezultate američkih izbora koji su predsjedniku dali neograničene ovlasti za ratovanje, kako i kada to želi. Nakon takve činjenice ne možemo izbjeći pitanje: zašto u Washingtonu, Moskvi i Jeruzalemu nestaju tabori mira i političke mašte? Jedna je stvar osuditi Georgea W. Busha, Vladimira Putina i Ariela Sharona, a druga je doznati zašto ih podupire jedinstvena, pa i mobilizirana javnost. Sva su tri naroda na demokratskim izborima doveli ili dovode na vlast vlade čija je glavna zadaća da na sve moguće načine suzbiju različite oblike terorizma. Načini koje su već izabrali Putin u Čečeniji, Sharon u Izraelu i oni koje Bush kani primijeniti u Iraku, bremeniti su višestrukim i strašnim posljedicama. Oni zabrinjavaju druge demokracije koje se, kakva god stajališta zagovarale, ne može optužiti da su solidarne s kamikazama i otmičarima jer im i samima prijeti terorizam, kao što su Irska, španjolska Baskija, pa i Francuska. Te demokracije misle da su američka, izraelska i ruska država uljuđene nacije koje ne žele rat bez većeg razloga. Stoga si kažu da vjerojatno ima nešto što ne razumiju i s čime se moraju sučeliti nadilazeći razmišljanje o ispravnosti ideala koje zastupaju Čečenci, Palestinci, pa i Iračani. Doista, vrijeme je da se zapitamo zašto se, na slobodnim izborima, uglavnom različiti i razjedinjeni narodi okupljaju i ujedinjuju u konsenzusnoj jednodušnosti kako bi, polazeći od ratnih ciljeva, ostvarili pravo sveto i nepovredivo jedinstvo. Ipak je neobično da Čečenci i Palestinci nemaju nikakve saveznike u ruskom, izraelskom i američkom parlamentu. Zanimljivo je da si više nitko u tim parlamentarnim i demokratskim ustanovama ne postavlja pitanje o prikladnosti rata i o uvjetima koji su nužni da se on dobije. Nedvojbeno je da se u tim trima zemljama sve veći broj glasova, često uglednih, diže protiv svoje vlade. Naime, rijetko se moglo vidjeti oštrije izjave protiv Bushove politike od nedavnih izjava visokih američkih dužnosnika. Da su se te izjave čule u Francuskoj, odmah bi se govorilo o francuskoj opsjednutosti protuamerikanizmom. No činjenica je da su sve te osobe malo utjecale na Kongres. Mislim da jednostavno treba reći da zastupnici u trima parlamentima zastupaju i očituju mišljenje većine birača kojima je zavladao osjećaj straha. Atentati od 11.IX.2001., talačka kriza u moskovskom kazalištu i samoubilački atentati u Izraelu izazivaju osjećaj nesigurnosti čija se novost, razmjeri i nestvarnost, općenito podcjenjuju. Puk se osjeća pogođen, ugrožen, a napose osjeća da je u pitanju njegova legitimnost i opstojnost. Taj osjećaj nesigurnosti to je nestvarniji što ga nameću lošije, manje i slabije snage; države u začetku ili, što je još gore, putujuće sekte. Al Qaida je teror koji može biti svugdje i nikamo ne doći. (...) Ni u Jeruzalemu ni u Moskvi ni u Washingtonu nije rođen novi čovjek koji bi utjelovio nesavjesnost, sljepilo ili rat. Možemo zamisliti kakve bi bile reakcije Europljana da je, primjerice u doba alžirskog rata ili nakon njega, uništen Eiffelov toranj, da se za taoce uzelo šesto gledatelja kazališta Odeon, ili da su u Marseillesu eksplodirale bombe koje su nosili ljudi. Sve to a da ne znamo gdje se doista skriva neprijatelj. Možda smo kod kuće imali odgovornije političare. Možda ipak nismo htjeli istraživati posljedice udisanja plina koji je među civilima usmrtio više od stotinu osoba. No svi su tražili neprijatelja koji racionalizira strah. Francuzi su ga očito našli u Alžiru. No budući da nisu mogli uhvatiti Bin Ladena ni prave organizatore atentata u Afganistanu, Amerikanci su tog neprijatelja pronašli u Iraku i žele uvući svijet u svoj križarski pohod čija bi zadaća u načelu trebala biti borba protiv islamističkog terorizma. Puno je razloga zbog kojih želimo da se Iračani izbave od despota koji očito može nanijeti veliku štetu, kakav je Sadam Husein. No jasno je da Irak u pravi čas uzajmljuje svoj lik utvari koja se nadvila nad naše stoljeće i očito je da je taj lik tobožnjeg neprijatelja potaknuo Kongres da glasuje za Busha. Svi drugi razlozi (pa i naftni!) za javnost ne vrijede. Da nije bilo atentata od 11.IX.2001., Kongres ne bi donio odluku o žurnom početku rata. Da nije bilo palestinskih kamikaza, Sharon bi u Izraelu još imao protivnika, pravu, makar i manjinsku, stranku mira. Da nije bilo talačke krize u moskovskom kazalištu, rat u Čečeniji ostao bi kakav je bio, tj. sve nepopularniji i u najgorem slučaju djelomice obrazložen nesposobnošću Čečenaca da iskoriste povlačenje ruskih snaga 1996. Za Putina je to bio glavni razlog za nastavak rata. (...) Ima i gore. S kamikazama i uzimanjem talaca Palestinci i Čečenci su omogućili operaciju koju je sjajno organizirao George W. Bush i njegovi ljudi, a sastoji se u tomu da posvuda, dakle i u Iraku, vidi nevidljivu ruku više-manje islamističkog terorizma protiv kojeg je opravdan nemilosrdan križarski rat. Američki predsjednik nije mogao, kao ni Sharon i Putin, sanjati o boljim saveznicima nego što su pristaše terora i svetih ratova. To neće iznenaditi one koji su razmišljali o posljedicama terora iz 1793. na ugled Revolucije. To nipošto ne opravdava ni ne ozakonjuje američku, rusku i izraelsku politiku. Upravo suprotno. Kada se ne nudi ništa osim rata, ušutkavaju se sugovornici mira. No to pooštrava zahtjeve prema načinu obrane najpravednijih stvari i potiče na razmišljanje o nastanku sveopćeg terora koji može ubrzati logiku eskaliranjem civilizacijskog sukoba. Mi drugi Europljani, Romani, Mediteranci i drugi govornici francuskog jezika, odgovorni smo i za naše neprijatelje i za naše prijatelje. Da bismo narodima pomogli da se oslobode i obranili pravednu stvar, moramo se boriti protiv slijepe primjene terora i osuditi ju na svim razinama i u svim taborima. Napose u taboru koji se smatra taborom zakona", piše Jean Daniel, ravnatelj tjednika 'Le Nouvel Observateur'.