AU 30. X. DS: SUKOB VELIKIH OKO PREVLASTI U EUROPSKOJ UNIJI

AUSTRIJA DER STANDARD 30. X. 2002. Ledena kora na La Mancheu "Veliki skandal koji su na sastanku na vrhu u Bruxellesu izazvali francuski predsjednik Jacques Chirac i britanski premijer Tony Blair nadišao je okvire spora dvojice samosvjesnih političara oko velike svote novca. Na pomolu je nova - i opasna - razdjelnica u ionako složenoj dinamici europske politike moći. Europska unija nije samo golemi stroj za raspodjelu novca već u prvom redu mehanizam za miroljubivo usklađivanje interesa među državama koje su ih stoljećima nastojale promicati upotrebom sile. U središtu tih sukoba nalazile su se Francuska i Njemačka, koje su zato činile jezgru nove zajednice a još i danas u ulozi njemačko- francuskog motora osiguravaju njezino napredovanje. Nijedna druga članica EU nije dosada igrala u njihovoj ligi: Italija snosi negativne posljedice slabosti svog političkog sustava; Španjolska šepa za njemačko-francuskim dvojcem u sferi gospodarstva a Veliku Britaniju - logičnog trećeg člana europskog trijumvirata - koči euro-skepsa njezinih građana. Tony Blair želio je to promijeniti i preobraziti svoju zemlju iz smetala u kritički nastrojenog ali konstruktivnog suigrača - čak i u pitanju uvođenja eura. Ta su njegova nastojanja Chirac i Schroeder sada spriječili na dvije razine: naime, njih su dvojica donijeli kritičnu odluku a nisu ga prethodno konzultirali; drugo, Chirac je doveo u pitanje britanski 'rabat', koji London godinama brani noktima i zubima, iako sam prethodno nije napravio istinske ustupke u pitanju subvencija za poljoprivredu. Time bi Blair ispao budala na unutarpolitičkoj pozornici. Stoga nije nimalo čudno što je britanski premijer bijesno napao Chiraca - a mogao je biti podjednako bijesan i na Schroedera, koji je promijenio mišljenje u pitanju reforme poljoprivrede. Otada Chirac svjesno podupire ledeno doba u odnosima s Blairom - ne više kao emocionalnu reakciju već kao neobičnu i rizičnu taktiku. Naime, ispod ledene kore koja se uhvatila na La Mancheu vrebaju dublji problemi: njemačko-francuski motor nije dovoljan da EU sigurno provede mimo hridi sljedećih godina. Upravo zato što se Britanci skeptičnije odnose prema nastavku procesa integracije od svih ostalih, moraju biti uključeni u sve promjene politike. Napokon, kao glavni saveznik SAD-a i stjegonoša NATO-a, Britanci odlučuju o tome hoće li i kada biti kreirana i zasebna europska obrambena politika. Bez sudjelovanja Velike Britanije Europa nikada neće postati značajnim akterom na svjetskoj političkoj pozornici - primjerice, kada je riječ o sukobu oko Iraka. Zahvaljujući malenom poljoprivrednom sektoru Britanci nastupaju kao glas razuma u poludjeloj poljoprivrednoj politici EU-a i istodobno kao najbolje jamstvo da će EU u aktualnom ciklusu pregovora u WTO o slobodnoj trgovini postići kompromis sa Sjedinjenim Državama a ne žrtvovati svjetsku trgovinu interesima francuskih seljaka. Na kraju krajeva, Britanci će odlučiti i u kojoj mjeri nacrt europskog ustava, koji je izložio predsjednik Konventa Valery Giscard d'Estaing, može biti ispunjen istinskim sadržajem. Većina partnera u EU smatra da britanska vizija Europe - velika zona slobodne trgovine s transparentnim procesima odlučivanja - nije dovoljno radikalna. No, iz Londona stižu bar koherentna razmišljanja o budućem poretku u EU a ne samo zvučne natuknice. Tko želi povesti Europu korak dalje, mora razmotriti britanska stajališta a ne ih jednostavno ignorirati. Nova desna vlada u Parizu, koja je već nepoštivanjem pakta za stabilnost eura pokazala da joj nije pretjerano stalo do europske solidarnosti, pili sada još jednu granu, važnu za Europsku uniju. Kada je Schroeder nakon reizbora želio riješiti spor s Washingtonom, otputovao je u London u posjet Blairu. Sada bi njemački kancelar trebao priteći u pomoć Blairu i pobrinuti se da Velika Britanija ne zapadne ponovno u izolaciju u europskoj politici", upozorava na kraju komentara Eric Frey.