NJ 19.X.-FAZ-OPASNI TREĆI SVIJET

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 19. X. 2002. Pogrješan osjećaj sigurnosti "Snagom rasprave na daleko najjače zemlje, Amerika je na dnevni red postavila jednu temu svjetske politike koja će svim zapadnim državama idućih godina zaustavljati dah: širenje atomskog, kemijskog i biološkog oružja zajedno s pripadajućim raketama u Trećem svijetu. Za šaku zemalja danas je poznato da su zainteresirane za oružje za masovno uništenje. Osim Iraka među njih pripadaju Iran, Sjeverna Koreja, Libija i Sirija. Indija i Pakistan već imaju atomske bombe. Sjeverna Koreja upravo je priznala da svoj atomski program - unatoč suprotnim tvrdnjama - i dalje provodi. Može se zaključiti da je ratnička retorika američkog predsjednika odbojna, isto tako i njegova podjela svijeta na prijatelje i neprijatelje - no da je George W. Bush shvatio koje opasnosti krije takav razvitak, uzdiže ga iznad njegovih (europskih) kritičara koji sebe često drže puno pametnijima. Još u raspravi o proturaketnoj obrani većina europskih vlada nije shvaćala o čemu se zapravo radi. Kad je Amerika pod predsjednikom Clintonom prvi put razmišljala o štitu protiv balističkih raketnih napada iz tako zvanih huljskih država, ovdašnji su se političari tješili (navodnom) sigurnošću da za sada nitko na Bliskom istoku ne raspolaže bombama i raketama koje bi mogle dohvatiti Europu. I otkako se pozornost usmjerava na Irak, kod nas je otkriven dodatni argument da je Sadamu Huseinu s njegovim naoružavanjem stalo 'samo' do prevlasti na Bliskom istoku. Takvo razmišljanje posve odgovara miroljubivom životnom osjećaju današnje Europe: ako uopće postoji neka prijetnja, ona pogađa druge, ratničke narode poput Amerike ili Izraela. Osobito u Njemačkoj, gdje strateško razmišljanje dugo nije bilo potrebno, navikli smo na taj način tumačiti vanjskopolitičke opasnosti. Na žalost stvarnost nije tako jednostavna. Širenje oružja za masovno uništenje, na stručnom njemačkom jeziku nazvano proliferacijom, opasno je ponajprije stoga što stvara sredstva moći koja se mogu primijeniti za razne svrhe. Diktator poput Sadama Huseina možda je imao u vidu izraelske nuklearne arsenale kad je prvi put izradio svoje programe naoružavanja. No ako će jednoga dana i sam imati takvo oružje, tada ga ništa neće spriječiti da ga upotrijebi i kao (političko) sredstvo pritiska na zapadne zemlje. Ne naziva se atomsko oružje uzalud velikim izjednačiteljem: uz pomoć svoje razorne snage siromašne se zemlje u razvitku mogu katapultirati u prvu ligu međunarodne politike. Tako većina zapadnih političara u normalnom stanju ne bi na zemljovidu znala pronaći Sjevernu Koreju. No otkako je režim u Pjongjangu eksperimentirao s raketama i uranom, izaziva pozornost od Washingtona do Tokija. Još veću težinu ima što gotovo samo nedemokratske države danas teže za najsmrtonosnijim od svih oružja. Neki stratezi vjeruju da se čak i čovjeka poput Sadama Huseina može zauzdati zastrašivanjem. Podsjećaju da je tijekom Zaljevskoga rata 1991. odustao od opremanja raketa Scud koje je ispalio na Izrael oštrim eksplozivom, jer mu je Amerika u tom slučaju zaprijetila nuklearnim udarom odmazde. Ali tko može već danas reći hoće li sljedeći irački vladar jednako postupiti? U diktaturama mogu doći na vlast i usijane glave koje sve stavljaju na jednu kartu. Tijekom hladnoga rata ravnoteža zastrašivanja funkcionirala je samo zato što su na obje strane bili aparati koji su razumno razmišljali. A baš takvi nedostaju u većini zemalja u razvitku. U Pakistanu primjerice nije problem disciplinirana vojska, nego vještičje kolo fundamentalista kojima bi u slučaju islamističke revolucije atomsko oružje palo u ruke. Treba dodati i organizacijsku slabost država u Trećem svijetu koje prvi put u suvremenoj povijesti omogućuju 'privatno vlasništvo' oružja za masovno uništenje. Od raspada Sovjetskog saveza - ponajprije u istočnoj Europi - uhvati se sve više osoba s tovarom urana u prtljažniku automobila ili onih koje na crnom tržištu nude škakljive tehnologije. Stručnjaci za sigurnost ne dvoje da te opasne tvari često potječu iz loše čuvanih ruskih postrojenja kojima upravlja korumpirano osoblje. Što više siromašnih zemalja ima oružje za masovno uništenje, veća je opasnost da će tu nastati podzemna trgovina koja se ne može nadzirati, iz koje se mogu opskrbljivati ponajprije teroristi. Sporazumom o razoružanju i s pomoći za razvitak, u Europi tako omiljenim 'civilnim' sredstvima diplomacije, neće se tomu stati na kraj. Lukavi diktatori poput Sadama Huseina rado potpisuju ugovore, jer znaju da papir sve podnosi. Ni Sjeverna Koreja, kako se sada ispostavilo, nije dala otkupiti svoj program naoružavanja. A da demokratizacija u utrci s proliferacijom na kraju vodi za dužinu nosa, nema naznaka, ponajprije u arapskom svijetu. Time se opcija nasilnog razoružavanja sve više otkriva kao jedina djelotvorna. Ako Europa sada ne nauči tu lekciju, jednoga bi dana mogla platiti visoku cijenu za svoje gledanje u stranu", zaključuje Nikolas Busse u uvodniku lista.