NJ 27.X.-ZUR ZEIT-DOMAZETOV DETERMINIRANI KAOS

NJEMAČKA ZUR ZEIT br. 41/02 Determinirani kaos na jugoistoku "Za nekoliko dana u hrvatskom će glavnom gradu biti izdana knjiga koja još prije objavljivanja izaziva veliko zanimanje: radi se o djelu 'Hrvatska i veliko ratište'. Autor je admiral Davor Domazet Lošo kojega je hrvatska kriptokomunistička lijeva vlast nasilno umirovila a koji je u Tuđmanovoj eri i tijekom 'Domovinskoga rata' bio šef obrane i obavještajne službe Glavnoga stožera Hrvatske vojske. Admiral je time jamačno jedan od najbolje informiranih visokih časnika jugoistoka - a osim toga dokazuje se kao strategijsko-analitički mozak koji posjeduje sposobnost povezivanja razvitka na hrvatskom i bosanskom ratištu svojega doba s većim, svjetskim zavisnostima. Vjerojatno najvažnija teza njegove knjige glasi da je silama koje vladaju svijetom bilo stalo do stvaranja tako zvanog 'determiniranog kaosa' u određenim dijelovima svijeta, kako bi imale izgovor za intervenciju. Tako zvana 'međunarodna zajednica' imala je za raspada Jugoslavije na prostoru Hrvatske i Bosne svoje posebne interese. Oni su bili posve različiti. Neki nisu čak ni bili vidljivi. Bile su tu Sjedinjene Države koje su se - piše admiral - oko 1993. godine aktivno uključile u sukob. S druge je strane bilo dijelom suprotnih interesa europskih 'blizanaca' Velike Britanije i Francuske. Svi drugi 'suigrači' (dakle i Nijemci ili Talijani), imali su tek podređenu ulogu. Moderni, suvremeni rat ili točnije rečeno: rat i nerat, 'inauguriran' je oko sredine osamdesetih godina XX. stoljeća, drži admiral - i to u obliku tako zvanog 'kriznog menedžmenta'. 'To je novi oblik rata, ne više klasične vrste - i stoga više ne vrijede postulati koje je formulirao Clausewitz', kaže Domazet doslovno. 'Postoji naime kriza - ali nema ni jasne definicije rata niti jasne definicije ciljeva kojima međunarodna zajednica teži u tom ratu i neratu.' Cilj kriznoga menadžmenta uvijek je bilo očuvanje mira. Ali tu se postavlja prva dvojba: čime se u toj igri održava mir? Odgovor glasi: uz pomoć vojne sile, Ali, nastavlja admiral Domazet, to nije pravi mir - jer ako se mir održava silom, nije drugo doli 'derivat rata'. 'Veliko ratište Hrvatska i Bosna i Hercegovina' prema Domazetu bilo je laboratorij i ustanova za iskušavanje u kojoj je testiran krizni menadžment. Postignuti rezultati sada se iskušavaju na novom modelu rata koji se projicira u takvo zvanu 'crnu rupu'. Ta 'crna rupa' proteže se od Hrvatske preko Crnoga mora, Kavkaza, Kaspijskog jezera i Kazahstana sve do Filipina. U njegovom se središtu nalazi Afganistan. Tu će se izboriti i odlučiti krize XXI. stoljeća - jer tu će se odigrati borba za vlast u svijetu. To se sada manifestira u vlasti nad naftom i u nadzoru nad transportnim putovima nafte. Ali već uskoro će po srijedi biti i pričuve pitke vode u svijetu od kojih se dvije trećine nalaze na području Himalaje. Za Domazeta je suvremeni rat u prvom redu informacijski rat koji preko medija postaje 'virtualna stvarnost' - stvarnost koja nije takva kakva jest, nego kakvu se želi u skladu s vlastitim nacionalnim interesima. A tu se primjenjuje teorija o 'determiniranom kaosu'. Radi se o nadzoru glavnih geostrategijskih položaja. Taj se nadzor ne obavlja u klasičnom smislu, znači potpunom okupacijom, nego izazivanjem 'determiniranoga kaosa' - dakle krize. Lokalne snage koje se nalaze na tom ograničenom području, sudjeluju u primjeni sile. 'Vanjski igrači' pak nadziru i doziraju razmjer dopuštenoga nasilja. U takvoj igri moraju svi - ponajprije lokalni 'suigrači' - na koncu ispasti krivci: oni koji su napadnuti, jednako kao i oni koji su bili napadači, agresori, jer to najviše odgovara interesima 'inozemnih vlastodržaca'. I za pozitivne lokalne snage naknadno se tvrdi da su sudjelovale u zločinima. Sve se to, kaže Domazet, najbolje može razabrati po ponašanju visokih vojnih i političkih dužnosnika međunarodne zajednice. Domazetovo je mišljenje da je sukob i rat između Hrvata i muslimana u Bosni svjesno izazvala međunarodna srana. Međunarodne su instancije pomagale Srbima. Omogućile su Srbima rješavanje pitanja UN-ove zaštićene zone (pokolj u Srebrenici!) u srpskom duhu. Srbima su dostavljani tajni planovi NATO-a i UN-ove zaštitne postrojbe - sve u svrhu održavanja 'determiranoga kaosa' na točki vrenja. Pri tomu su inozemni 'čimbenici' sukob stalno držali pod nadzorom. Za Domazeta je svrha pothvata jasna: radi se o tomu da se cijeli prostor (u konkretnom slučaju: Hrvatska, Bosna i druga područja bivše Jugoslavije) oslabi, tako da 'se već sutra može u njega ući i sve jeftino otkupiti'. Nitko ne sudjeluje u takvom obliku rata iz dobrotvornih razloga, humanizma ili zato što želi zastupati ljudska prava ili slobodu, kako to šire mediji. Ne, radi se o interesima - a glavni je interes povećanje kapitala, zauzimanje boljih polaznih pozicija u borbi za vlast u svijetu. Domazet navodi još jedan pojam: naime 'strategiju središnjih točaka'. Danas se ne želi nadzirati cijelo područje, jer je to preskupo. Nadziru se samo one točke koje su ključni položaji u većem prostoru. 'Veliki igrači' nadziru i manipuliraju da bi jednoga dana mogli reći: 'Moramo biti tu nazočni, jer ako odemo, ponovno će izbiti rat!' U takvom stanju bi sve 'sukobljene strane' morale biti jednako krive. Zbog toga se za rat u Hrvatskoj i Bosni stalno pogrješno rabi pojam 'građanski rat' - iako građanskoga rata (rat između osoba iste narodnosti) nije bilo. Admiral Domazet odaje škakljivu tajnu: tijekom 'Domovinskoga rata' hrvatskim je časnicima i stručnjacima za obranu bilo jasno da vojni ataše jedne NATO-ove države, akreditiran u zagrebačkom veleposlanstvu, špijunira za Srbe i sve što je saznao o hrvatskoj vojsci i obrani, odmah je prosljeđivao u Beograd jugoslavensko- srpskom glavnom zapovjedništvu. Hrvati su 'iskoristili' atašea da bi preko njega dostavljali Srbima 'lažne' informacije. U pogledu NATO-a, admiral Domazet kaže da treba naglasiti da je članstvo Hrvatske u zapadnom savezu samo sredstvo za svrhu, ali ne može biti svrha samom sebi. Radi se o obrani nacionalnih interesa Hrvatske", piše Carl Gustaf Stroehm.