IHT 23. X. ZASTRAŠIVANJE I PREVENCIJA

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 23. X. 2002. Zastrašivanje i prevencija "Prijetnja Georgea W. Busha da će 'spriječiti' iračka uporaba oružja masovnog uništenja mijenja definiciju prevencije kakva je postojala tijekom dugog američko-sovjetskog nuklearnog zahlađenja. Pribjegavanje hladnoratovskoj definiciji moglo bi pomoći dugoročnom problemu kontroliranja nuklearnog oružja. Moguće je da je prekasno za preispitivanje sukoba s Irakom. Redefiniranje bi moglo započeti razmatranjem odabira reakcije na Sjevernu Koreju. Sjedinjene Države mogle su otpočeti nuklearne napade na Sovjete u dvije faze. Da su Sovjeti proveli nuklearni napad, američka reakcija bila bi smatrana osvetom. Unaprijed osmišljeni napad SAD- a zasnovan na uvjerenju kako je sovjetsko oružje jednostavno preopasno da bi ga se toleriralo predstavljao bi preventivni napad. Od 1960-tih na dalje, nuklearni stratezi pružaju američkom predsjedniku opciju uporabe raketa za uništenje sovjetskih raketa za koje je upozoren da će uskoro biti ispaljene. Vrijeme između upozorenja i akcije može se mjeriti u minutama, u najgorem slučaju u satima. Prevencijski napad smatran je ozbiljnom mogućnosti. Ipak, nitko se nije istinski zalagao za unaprijed osmišljeni preventivni nuklearni rat nakon prve polovice 1950-tih. Smatran je previše brutalnim, nemoralnim i opasnim. Odlučnost Bushove vlade da koristi vojna sredstva ako je to potrebno, kako bi se otarasila potencijalnog nuklearnog oružja Sadama Huseina i njegovog navodnog biološkog i kemijskog oružja, spada u hladnoratovsku kategoriju prevencijskog rata. Takav nenuklearni preventivni napad na Irak bio bi mnogo manje smrtonosan od bilo kakvog nuklearnog napada, iako mnogi ljudi diljem svijeta vjeruju kako bi i on bio nemoralan. (...) No ova solucija potiče i pitanje: čemu uopće preventivni napad? Umjesto prevencije, glavne nuklearne sile trebale bi razmisliti o hladnoratovskom zastrašivanju prijeteći osvetom za bilo kakav nuklearni napad. U slučaju da irački napad ipak bude neizbježan, bio bi rabljen prevencijski napad. Ako je Bush odlučan otarasiti se Sadama bez obzira na sve, takva promjena ne bi imala velikog učinka na neposrednu krizu. Ako se Irak, međutim, povuče u dovoljnoj mjeri da uvjeri ostatak svijeta kako njegovo oružje više ne predstavlja ozbiljnu prijetnju, i ako SAD odluči kako neće djelovati unilateralno, ovakvo zastrašivanje može poslužiti kao osiguranje od iračkog korištenja bilo kakvog oružja koje posjeduje. Bushova vlada opuštenija je, čini se, u pogledu Sjeverne Koreje. Zastrašivanje kao mjera sprječavanja korištenja oružja masovnog uništenja moglo bi početi ovdje. Međutim, dugoročno je važnije slijedeće: prijetnju svijetu ne predstavlja posjedovanje nuklearnog oružja nego njegovo korištenje. Borba protiv proliferacije oružja odavno je izgubljena. Sada je od ključne važnosti sprječavanje korištenja, a zastrašivanje može biti osnovno sredstvo za ostvarivanje tog cilja. Prije nekoliko godina, predložio sam 'ravnomjerno zastrašivanje protiv korištenja nuklearnog oružja', kombiniranjem odricanja glavnih nuklearnih velesila od korištenja nuklearnog oružja uz sporazum da će se oštro kazniti onaj tko ga ipak prvi upotrijebi. Takvo bi zastrašivanje najbolje djelovalo u slučaju nuklearnog oružja. Ono je lakše definirati nego dugo oružje masovnog uništenja, potencijalno je mnogo opasnije, teže ga je proizvesti, prodavati i dopremiti. Primjerice, nedržavnim terorističkim skupinama teško je doći do nuklearnog oružja. Pitanja kako ili da li bi se sličan koncept mogao primijeniti na korištenje biološkog i kemijskog oružja, u slučaju kojeg se putevi do terorista koji posjeduju to oružje mogu lakše prikriti, tek čekaju svoj odgovor. U svakom slučaju, svijet bi trebao razmisliti o različitim načinima na koji ovakvo zastrašivanje može zamijeniti moralno i pragmatično sumnjiv preventivni rat protiv bilo koga za koga se misli da posjeduje takvo oružje", piše Robert A. Levine, ekonomist, obrambeni analitičar, bivši dužnosnik u američkim izvršnim i zakonodavnim strukama i autor knjiga 'Rasprava o oružju' (1963.) i 'Još uvijek rasprava o oružju' (1990.).