IT 5. X. CORRIERE - OPTUŽENI MMF

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 5. X. 2002. Globalni optuženik "Nikada kao danas Međunarodni monetarni fond (MMF), mimo antiglobalističkih slogana, nije bio toliko predmetom kritika radi upravljanja financijskim i monetarnim krizama koje se stalno vraćaju, od 'Tekila-krize' u Meksiku (1994.-95.), do one u istočnoj Aziji (1997.-98.), do onih u Rusiji, Brazilu, Argentini, Turskoj. Kritike, koje su upravo ponovljene na nedavnom godišnjem skupu Fonda u Washingtonu, dolaze i s 'desnice' i s 'ljevice', ako se mogu uporabiti ti grubi stereotipi. S 'desnice' se prigovara pretjeranoj popustljivosti pri ponovnom financiranju zemalja dužnika, pa i kada je jasno da su nesposobnost vlada (slaba proračunska stega u državi i mjesnim institucijama) ili slijed nepovoljnih okolnosti (podizanje međunarodnih kamatnih stopa, pad cijena izvoznih sirovina) već postavili temelje za pretvaranje krize likvidnosti u pravu krizu nesolventnosti. Kaže se da su to krize s kojima se treba suočiti u optici privremenog stečaja uz sve neugodne posljedice po privatne zajmodavce (o tome nešto znaju talijanski štediše koji su uložili u argentinske državne obveznice). (...) Kritike s 'ljevice', koje izražavaju ekonomisti, od vrlo polemičnog i oštrog (mada u ovom slučaju malo previše površnog) nobelovca Stiglitza do ekonomista poput Danija Rodrika, Paula Krugmana i Jeffreya Sachsa, pa do kompetentnih novinara poput Martina Wolfa iz Financial Timesa, odnose se na određeni 'tržišni fundamentalizam' koji zanemaruje teške strukturalne štete nastale kao sekundarni učinci makroekonomskih terapija nadahnutih takozvanim 'washingtonskim koncenzusom'. Govori se o preuranjenim privatizacijama i liberalizacijama, koje lako postaju destabilizirajuće (bijeg kapitala i izbjegavanje poreza) uz bankarske i financijske sustave koji još nemaju pravila za nadzor i konkurenciju. Govori se o makroekonomskim receptima koji ubijaju pacijenta, čineći još težim oporavak od krize, rezanjima socijalnih troškova koji potiču narodne pobune s opasnim posljedicama po samu gospodarsku politiku. (...) Kao što se vidi mnoge se kritike uzajamno poništavaju. No kada MMF-a ne bi bilo trebalo bi ga izmisliti. U svijetu uvelike nesavršenih tržišta i krajnje promjenjivih očekivanja (ako ne i iracionalnih), latentni financijski nered zahtijeva igru 'pojačane kolektivne suradnje' između vlada i tržišta. Upravo se ovih mjeseci raspravlja, unutar i izvan Monetarnog fonda, o prijedlozima procedura koje bi sve više poticale privatne zajmodavce da uračunaju rizike i dogovorno podjele gubitke, umjesto da čisto spašavanje vlastitih interesa prebacuju u javnu sferu. Takva suradnja mora ići preko nekog nadnacionalnog organizma, naravno, možda transparentnijeg, pozornijeg spram ustanova koje bi trebale regulirati tržišta, manje sklonog olakim doktrinarnim ideologizmima", piše Fabrizio Onda.