FRANCUSKA-LE MONDE OD 23.8.02. SUMMIT U JOHANNESBURGU

FRANCUSKA LE MONDE 23.VIII.2002. Čemu služi Johannesburg? "Svjetski susret na vrhu o održivom razvoju koji počinje 26. kolovoza u Johannesburgu prvorazredni je svjetski događaj. Izraz 'održivi razvoj' čini se stručan i pomalo tehnički pojam i javnost se s pravom može zapitati koja je tema tog svjetskog događaja, što on može značiti i kako ocijeniti njegove rezultate. To su važna pitanja, ne samo za nestručnjake. Susret u Johannesburgu nastavak je summita o Zemlji u Rio de Janeiru prije deset godina. Sastanak u Riju omogućio je postizanje nekih dogovora i puno je pridonio jačanju ekološke svijesti u javnoj raspri. Omogućio je također da shvatimo kako su 'okoliš i razvoj usko povezani', kao što je rekao Kofi Annan, glavni tajnik Ujedinjenih naroda. Taj dogovor je temelj pojma 'održivog razvoja' na summitu u Johannesburgu. Pojam se uvelike rabio u ekološkim analizama u prošlom desetljeću, pošto je istražen u izvješću Bruntlandove pod nazivom 'Naša zajednička budućnost' koje je s razlogom postalo glasovito. U izvješću Brundtlandove, održivi razvoj definira se kao zahtjev da se odgovori na 'sadašnje potrebe a da se ne ugrozi mogućnost budućih naraštaja da zadovolje vlastite potrebe'. Gospodarstvenik Robert Solow točnije je odredio pojam održivog razvoja nastojeći na obvezi da se budućem naraštaju ostavi 'sve što je potrebno kako bi imao životni standard jednak našemu te da on traži istu stvar za sljedeći naraštaj'. Premda ti izrazi postavljaju neka pitanja - jedno ću uskoro i sam postaviti - pojam održivog razvoja koji je popularizirala Brundtlandova, nedvojbeno je bio jasno i djelotvorno polazište za istodobno razmišljanje o budućnosti i o sadašnjosti. (...) Međunarodna konferencija o financiranju razvoja koja se u ožujku održala u Meksiku, dala je dokument - sporazum iz Monterreyja - vrlo optimističan po svojoj rječitosti, ali vrlo skroman kada je riječ o mogućim razmjerima financijske pomoći. Jaz koji želje dijeli od stvarnosti počinje se činiti golem. Primjerice, čini se da su financijska očekivanja koja potiče novo partnerstvo za afrički razvoj (Nepad) jako daleko od razine pomoći koja se u ovom času može očekivati od bogatih zemalja i od međunarodnih financijskih ustanova. Općenito, s financijskog gledišta, izgledi summita u Johannesburgu nisu jako primamljivi. (...) Unatoč pesimizmu u svezi s općenitom financijskom pomoći, mudra je oštra primjedba Kofija Annana da narodi u drugim zemljama mogu biti puno 'osjetljiviji na velik humanitarni problem i na vjerodostojnu strategiju za njegovo rješavanje'. Odgovor na pandemiju side je očito područje, ali veća potreba za usuglašenijim naporima u javnom zdravstvu i u temeljnoj obuci zahtijeva veće sudjelovanje svijeta kako bi se dopunilo mjesno djelovanje. (...) Siromašne zemlje mogu i same pozitivno djelovati, bez financijske pomoći bogatih zemalja koje se ne trebaju smatrati pokretačima promjena. U tom smislu možemo čak dovesti u pitanje opću strategiju koja je u tome da se održivi razvoj definira isključivo kao odgovor na potrebe, umjesto da se rabi šira perspektiva povećanja sloboda na trajnoj osnovi. Temeljne slobode moraju, dakako, uključivati mogućnost da se odgovori na jako važne gospodarske potrebe, ali treba promotriti i druge aspekte kao što je veće sudjelovanje u političkom životu i povećanje izgleda u socijalnom životu. Činjenica da Međuparlamentarna unija i Forum građanskog života organiziraju susrete na summitu u Johannesburgu je dobra stvar i nadamo se da organizatori summita neće biti ravnodušni na njihove probleme. Ustvari, razlog zbog kojega bi jačanje i očuvanje demokratskih sloboda morali biti u središtu zahtjeva za održivi razvoj nije jasan. Te su slobode po sebi bitne, a mogu i pridonijeti drugim vrstama slobode. Primjerice, javna rasprava koju autoritarni režimi često guše, može biti presudno važna za potpunije življenje, kao i za bolje razumijevanje važnosti zaštite okoliša i njezinih dugoročnih posljedica. Narode valja smatrati pokretačima koji se mogu poslužiti vlastitim slobodama, a ne tek osuđenicima čije se potrebe moraju zadovoljiti. Činjenica da se više ne ide toliko za dobivanjem većih financijskih jamstava bogatih zemalja dio je takve valorizacije", piše Amartya Sen, profesor na Trinity Collegeu (sveučilište Cambridge, Velika Britanija) i dobitnik Nobelove nagrade za gospodarstvo za 1998.