FRANCUSKA-LE FIGARO OD 31.7.02. KNJIGA GROSSOUVREA

FRANCUSKA LE FIGARO 31.VII.2002. Malo istočnije "Ljudi poput mene koji ne vjeruju da se endemske bolesti liječe tako što ih se prenosi na čitav kontinent i čini ih se univerzalnim - tj. ljudi koji su, sumnjičavi prema Europi i globalizaciji, a privrženi državnom suverenitetu - nisu ipak zatvoreni za potrebe suvremene politike. Premda, protivno raširenom mišljenju, misle da se politika ne temelji na trgovačkim računima, kao ni zajednica nacija na udobnostima tržišta. To su ljudi kojima se obraća knjiga Henrija de Grossouvrea 'Pariz Berlin Moskva' za koju je predgovor napisao general Gallois. Na otprilike 160 zbijenih i snažnih stranica autor odgovara na pitanja koja si postavljam već neko vrijeme i to u smislu koji je, čini mi se, istodobno u skladu s poviješću i sa zemljopisom: to gore za g. Samuela Huntingtona i njegovu teoriju civilizacijskog sukoba koja se samo može završiti novim, uzaludnim sukobima. G. De Grossouvre, naprotiv, razmišlja o mirnoj i plodnoj političkoj budućnosti, a podnaslov njegove knjige je 'Put neovisnosti i mira'. Polazeći od čitanja karte Euroazije, autor primjećuje da se nakon pada Berlinskog zida 'težište političko-zemljopisne Europe premjestilo na istok'. Dodajte tomu tvrdnju Dietera Groha, koji kaže da je Rusija 'podsvijest i pokazatelj Europe', a k tome i zabrinjavajuću izjavu predsjednika Clintona da je Kaspijsko more 'područje od strateškog interesa za Sjedinjene Države'. Postavljeni su okviri problema. Rusija koju jedni promatraju kao prijateljicu, a drugi kao neprijateljicu, na putu je da postane nužan čimbenik naše budućnosti, bilo da je riječ o integralnoj, federalnoj, konfederalnoj ili Europi suverenih nacija. Možemo zanemariti tu činjenicu i izmisliti istočnu granicu Europe koja će odgovarati poljskoj; možemo označiti crtu razgraničenja između katoličko-protestantske i pravoslavne Europe; možemo, iz mržnje ili straha od Rusije, dati prednost njezinu starom protivniku, Turskoj; možemo zamišljati Europu kao dragovoljnu, pa i oduševljenu koloniju SAD-a; ali g. De Grossouvre pokazuje da ta stajališta nisu nezaobilazna i da postoji puno jednostavniji način koji više odgovara stvarnosti, a taj je prihvatiti da se čovječanstvo, nekada raspršeno po gradovima i plemenima, razvija u pravcu funkcionalnijih skupova. Nitko neće promijeniti činjenicu da se zemlja od 180 stupnjeva zemljopisne širine (polovica Zemljina obima) širi između dvaju oceana; da na toj površini, od istoka do zapada, nema prirodne granice; i da je ta površina uglavnom nastanjena ljudima bijele rase koji govore indoeuropskim jezicima i više ili manje određeni su kršćanstvom. Zacijelo je i SAD velik i u njemu većinom žive bijeli kršćani, pošto su ovi istrijebili indijanske domorodce, ali koliko god bili brzi mlaznjaci i veze putem Interneta, čini se da se veličina Atlantika i Pacifika ne može olako shvaćati. Htjeli mi to ili ne, Pariz je dvije vremenske zone udaljen od Moskve, a šest od Washingtona. Svjestan te neprijeporne stvarnosti, g. De Grossouvre zagovara osnutak osovine Pariz-Berlin-Moskva koja može, čini mu se, sačuvati onoliko nacionalne neovisnosti koliko europske države to žele i mir na kontinentu koji će, svjestan svog identiteta i svojih probitaka, znati oduprijeti se požudi koja dolazi odnekud drugdje, a bez razloga se prikazuje kao neodoljiva: autor s pravom podsjeća da je 1946. SAD činio 46 posto svjetskog BDP-a, a danas, kao superisila, tek 25 posto. Čitajući izvrsnu knigu 'Pariz Berlin Moskva', sjetio sam se pitanja koje sam prije nekoliko godina postavio američkom diplomatu, a nadasve njegova odgovora koji iznenađuje svojom iskrenošću. 'Ne razumijem, rekao sam mu. Želite li da se Europa izgradi, ili ne'? Odgovorio je: 'Želimo da se izgradi... loše.' Henri de Grossouvre predlaže postupak kojim će se ona izgraditi... dobro", piše Vladimir Volkoff, pisac.