RFE 24. VIII. VLADA ZADNJI PUT PREUZELA GUBITKE BRODOGRADNJE

RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 24. VIII. 2002. Zagreb: zadnja šansa za brodograditelje Prilog Milana Gavrovića Hrvatska je vlada još jednom preuzela gubitke brodogradnje, ovoga puta čak 2,8 milijardi kuna ili oko 370 milijuna dolara, ali istodobno je najvećim gubitašima zaprijetila stečajem. U pulskom Uljaniku gubitak na svakom brodu iznosi pet posto, a u riječkom 3. maju i Brodogradilištu Split 35 do 40 posto. Nitko u brodogradnji dakle ne posluje s dobitkom, pa čak ni Uljanik koji je među deset najuspješnijih svjetskih brodogradilišta. Po tome hrvatska brodogradnja nije iznimka. Riječ je o djelatnosti koja ni u drugim zemljama ne može opstati bez pomoći države. Pitanje je samo kolika je ta pomoć i kolika je brodogradnja kojoj se pomaže. Iz bivše Jugoslavije Hrvatska je izašla s trećom brodogradnjom na svijetu. Nitko se tada nije pitao zašto druge pomorske zemlje, mnogo veće i bogatije od Hrvatske ? Njemačka, Velika Britanija, Francuska, Italija i druge ? imaju manje brodogradilišta i grade manje brodova. Umjesto toga se uvelike pričalo o brodu kao hrvatskom nacionalnom proizvodu i stalno su se iznova pokrivali golemi gubici. Istodobno je upravo u brodogradilištima koja sada imaju najveće gubitke nacionalistička politika zamijenila stručne ljude podobnima, pa se proizvodnja toliko urušila da umjesto nekadašnjeg jednog broda svakog mjeseca ona sada isporučuju samo po jedan do dva godišnje. Tako hrvatska brodogradnja više nije treća po proizvodnji, ali jeste po neiskorištenim kapacitetima koji se moraju plaćati. To je ono što je navelo vladu da konačno kaže kako nema svetih krava kojima će država zauvijek pokrivati sve troškove. Gubici bi međutim postojali i da sva brodogradilišta rade kao nekad, odnosno kao što sada radi najbolji od njih - pulski Uljanik. Hrvatskoj bi se isplatilo da ih pokriva samo u slučaju kad bi na mostu dobivala ono što gubi na ćupriji. Brodogradilišta su zapravo montažna poduzeća s brojnim kooperantima koji ostvaruju zaradu, zapošljavaju ljude i plaćaju poreze. Ali i ta prateća industrija, kako se nekada zvala, u međuvremenu je najvećim dijelom uništena. Zato nema puno smisla da hrvatski budžet pokriva gubitke, a poreze naplaćuju strane zemlje čija privreda surađuje s hrvatskim brodogradilištima. Preuzimajući nove goleme dugove brodograđevne industrije, uz još jedan, valjda peti po redu sanacijski program, Vlada je poručila najvećim gubitašima da im je to zadnja šansa. Istina je međutim da su sve šanse već proigrane. Hrvatska danas treba i može izdržati mnogo manju brodogradnju nego što ju ima. Na pitanje tko će opstati, život je već dao odgovor. (RFE)