NJ 25. VII. ZEIT VERHEUGEN: NE MOŽE SE REĆI DA JE PROŠLOST PREVLADANA

NJEMAČKA DIE ZEIT 25. VII. 2002. Verheugen: "Cipar mi leži na želucu poput kamena" U razgovoru s Petrom Pinzler i Joachimom Fritzom-Vannahmeom povjerenik EU za proširenje Guenter Verheugen osvrće se na "beskonačne teškoće u procesu širenja EU". - Ako je za vjerovati njemačkom kancelaru, Bruxelles ne vodi dovoljno računa o njemačkim interesima. Ta kritika pogađa i povjerenika EU Verheugena. Jeste li u Bruxellesu postali lošim Nijemcem? = Možete biti dobar Nijemac samo ako ste dobar Europljanin. Zato vjerujem da sam dobar Nijemac. Inače, ni kancelar ne tvrdi nešto drugo. - Što je pak istina u prigovoru o nedostatnom angažmanu za Njemačku? = Tko uđe u Povjerenstvo EU, mora ostaviti nacionalne interese iza sebe. To, doduše, ne znači da morate zanijekati svoje poznavanje posebnih potreba vlastite zemlje. - Vaša je zadaća da proces proširenja EU prođe uz što manje trzavica. Vara li dojam da posvuda raste strah od tog projekta? = Vlada umjetno stvorena nervoza. Otkada radim ovdje, čitam senzacionalne naslove poput 'Proširenje zapelo u slijepoj ulici'. Uvijek su bili netočni a netočni su i danas. U međuvremenu smo riješili 95 posto svih problema. Sasvim je normalno što se u završnoj fazi pregovora koristi teško oružje. No, nitko neće na kraju htjeti prouzročiti neuspjeh projekta koji je već tako odmakao - samo zato što se, primjerice, ne možemo dogovoriti oko izravnih subvencija za seljake. - Usprkos tome, u Berlinu, Parizu i Londonu očigledno manjka entuzijazma. = Kada je o tome riječ, držim se odluka Europskog vijeća a one su jasne. Od summita do summita proširenje je poprimalo sve konkretnija obilježja: u proljeće 1999. g. u Berlinu premijeri članica EU ostvarili su financijske pretpostavke; u prosincu 2000. u Nizzi usvojili su jasan vremenski raspored; 2001. g. u Goeteborgu utvrdili su datum a u Laekenu je utvrđeno koje će zemlje biti primljene. To nešto znači. Kako će premijeri i njihovi ministri vanjskih poslova prodati tu politiku u vlastitim zemljama njihova je stvar. Povjerenstvo je opetovano opominjalo da građani neće razumjeti povijesnu nužnost projekta ako im ona ne bude rastumačena. - Znate li zemlje u kojima to dobro funkcionira? = Istraživanja javnog mnijenja pokazala su čelnu skupinu - nordijske zemlje - plus Irska. U tim se zemljama građani osjećaju informiranima a proširenje nailazi na široko i stabilno odobravanje. U velikoj drugoj skupini prevladava odobravanje ali veliki broj građana osjeća se neinformiranima. Među njih spada i Njemačka. Samo u jednoj zemlji - Francuskoj - tijesna većina stanovništva odbija proširenje EU. Jedan od razloga za takav stav jest činjenica da se o toj temi još uopće ne raspravlja. - A kakva je situacija u budućim članicama? = U svim zemljama-kandidatima ankete jasno pokazuju da bi u slučaju provođenja referenduma dvotrećinska ili čak tročetvrtinska većina građana poduprla pristup EU. - Irska je kod Vas na popisu zagovornika. No, Irci su na jednom referendumu već odbacili sporazum iz Nizze a time i temelj proširenja EU na istok. = Na tadašnjem je referendumu velika većina Iraca smatrala navedenu temu nevažnom. Većina nije znala čak ni da je jedna od tema referenduma bilo i proširenje; u prvom planu bile su sasvim drugačije teme poput irske neutralnosti ili pobačaja. Zato nisu ni izišli na birališta. Nadajmo se da će situacija biti drugačija na novom referendumu koji će biti održan ove jeseni. - Što će se dogoditi ako Irci kažu 'ne'? = Ne znam što bi se tada trebalo dogoditi. Sporazum iz Nizze potreban nam je za proširenje. - U Vašoj ladici za opasna pitanja zacijelo je pohranjen i popis svega onoga što još može poći po zlu. Što se nalazi na prvom mjestu? = (smije se) Handle with Care (oprez! lomljivo!) Ozbiljno - što još može biti osjetljivo? U prvom redu sami pregovori: nevolja nam još u poljoprivrednoj politici može zadati pitanje o visini izravnih subvencija i proizvodnih kvota za seljake u zemljama-kandidatima. No, nitko neće dopustiti da ta pitanja prouzroče neuspjeh proširenja EU na istok - nitko, pa ni Njemačka. - To sigurno nije sve... = ... dakle, dolazimo do političkih pitanja. Tu je na prvom mjestu Kalinjingrad. Za Rusiju je teška pomisao da bi nakon pristupa Poljske i Litve europskoj zajednici put između dva dijela ruskog teritorija mogao voditi preko vanjske granice EU. Doduše, članstvo spomenute dvije zemlje u EU ne bi smjelo biti upropašteno zbog naše nemogućnosti da s Rusijom postignemo dogovor o pristupu spomenutoj enklavi. Usprkos tome, u interesu je sviju da problem bude riješen prije proširenja EU. - Vodi li Rusiju u temi Kalinjingrada (...) još uvijek osjećaj da naknadno ipak postaje poražena strana u Drugom svjetskom ratu. = Nitko ne osporava teritorijalni status Kalinjingrada. On jest i ostaje ruski. No, na psihološkoj je razini problem teži. Pogled na zemljopisnu kartu poučava - što je preostalo od područja koje je još jučer bilo u sastavu sovjetskog teritorija ili je bilo pod sovjetskim utjecajem? Samo ono što je Rusija stekla u Drugom svjetskom ratu oko Kalinjingrada. To možda ima određeno značenje, kao, vjerojatno, i strah od mogućeg separatizma. Mi pak moramo pripaziti, ne smijemo se vratiti starom načinu razmišljanja i vremenu u kojem je Moskva pregovarala sa 'Zapadom' preko glava Varšave i Vilniusa. Dakle, ne možemo jednostavno prihvatiti zahtjev da svaki Rus putuje iz Kalinjingrada u Rusiju bez vize. Naime, to bi značilo da kontrolne točke na njemačko- poljskoj granici nikada neće biti ukinute... - ... jer bi u protivnom automatski svi Rusi mogli preko Poljske ući u Njemačku i EU? = Da. Zadržimo li pak kontrole na njemačko-poljskoj granici, Poljska i Litva postat će članicama drugog reda i tampon-zonama između Rusije i EU. Spomenute dvije zemlje opravdano strahuju od te mogućnosti. - Tišti li Vas još nešto? = Tišti me Cipar. Do posljednjeg ćemo trenutka ulagati maksimalne napore kako bismo ostvarili da u Europsku uniju uđe cjelovit, nepodijeljen otok. Zato svim snagama radimo na rješenju sukoba na Cipru - ali za to nam je potrebna djelotvorna vlada u Ankari. Ključ rješenja leži upravo tamo. - Turci su se nadali da će krajem ove godine dobiti od EU čvrsto obećanje o početku pregovora o pristupu. S obzirom na krizu vlade u Ankari od toga, vjerojatno, neće biti ništa? = Ne spadam među one koji govore 'srećom su Turci sami sebi podmetnuli nogu'. Doduše, prije početka pregovora treba ispuniti još neke uvjete: primjerice, treba provesti u djelo ustavne promjene i primijeniti zakone o reformama. No, nastavak reformi nesumnjivo je moguć i u aktualnoj nejasnoj situaciji. Ne treba isključiti ni mogućnost da Turska prije sastanka na vrhu u Kopenhagenu iznese određenu ponudu u pitanju Cipra kako bi zauzvrat bila nagrađena na političkoj razini. Napokon, proeuropske snage strahuju da će im pobjeći europski vlak a Turci će ostati na kolodvoru. - Bilo bi to sasvim dovoljno briga ili ih ima još? = Tu su Austrija i Češka. Doduše, ne vjerujem da Benešovi dekreti predstavljaju istinski faktor nesigurnosti za proces širenja EU na istok. No, uz pomoć njih moguće je probuditi opasne emocije. Ne sumnjam u to da socijaldemokrati, narodna stranka pa i austrijski liberali i zeleni podupiru širenje EU. No, tu je i Haiderov FPO. - U čiji otpor proširenju EU nitko ne sumnja. = No, hoće li FPO iskoristiti proširenje EU za iznuđivanje prijevremenih izbora? Ne vjerujem. Austrijanci ipak dobro znaju da će imati najviše koristi od proširenja EU. - Dosada su rasprave u Austriji bile usijane i ne pretjerano racionalne. Koliko će još dugo češki dekreti, koji opravdavaju protjerivanje Nijemaca i Austrijanaca nakon Drugog svjetskog rata i oduzimanje njihove imovine, zaokupljati politiku? = Hvala Bogu, predizborna je borba u Češkoj završena i otada se sve to donekle smirilo. Povjerenstvo EU i češka vlada rade trenutno na pitanjima koja još moraju biti razjašnjena gledano iz povijesne i pravne perspektive. Pritom je jasno da češki poslijeratni poredak ne predstavlja prepreku za pristup Češke EU. Odlučujući je današnji ustroj pravne države u Češkoj. - Čini se da na nekim mjestima proširenje EU vraća sjene prošlosti? = Prošlost još uvijek utječe na prilike na Baltiku, u Poljskoj, u Češkoj, zapravo posvuda. Nedavno sam posjetio bugarskog premijera u malenoj palači koju je država vratila u njegovo vlasništvo. Ispričao mi je ovo: 'Ovdje sam živio kao dijete i bio sam kralj. Odavde sam pobjegao i ovamo sam se vratio. Sve je još ovdje: posuđe, srebro, namještaj, sve. Čak jedem iz istog porculanskog posuđa u Jugendstilu'. S druge pak strane, kada se u Rigi ili Vilniusu ponovno nađem na ulicama nekadašnjeg geta, ne mogu potisnuti sjećanja na sve ono što se dogodilo ovdašnjim ljudima. Uistinu se ne može reći da je čitava prošlost prevladana.