WT 18. VI. JE LI RAT PROTIV TERORIZMA RAT IDEJA?

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 18. VI. 2002. Je li rat protiv terorizma rat ideja? "Kada su ga pitali o njegovom savezu sa sovjetskom Rusijom protiv nacističke Njemačke, Winston Churchill je navodno kazao: 'Da Hitler napadne pakao, našao bih već nešto dobro da kažem o vragu.' Na početku našeg rata protiv terorizma, iz opravdanih taktičkih razloga, morali smo prihvatiti Pakistan kao saveznika- nedemokratsku zemlju koja se prije isticala kao promotor terorizma. Bilo nam je neugodno ali i nužno jer je naš konačni cilj- svrgnuti talibane - bio najvažniji. Možda će dotok američkih dolara pakistanskog predsjednika, Perveza Mušarafa, dugoročnije prikloniti nama. Teško je procijeniti. Ipak, sporazumi s nedoličnim saveznicima ponekad su u međunarodnim odnosima nužni. Čudna stvar u ratu protiv terorizma nije to da moramo kompromitirati naše principe kako bi smo uspjeli nego stupanj do kojeg se naši principi i interesi preklapaju. Letimičan pogled na Bliski Istok i Južnu Aziju- regije iz kojih potječe prijetnja za SAD- otkriva tri vrste društva. U prvoj skupini su zemlje čije su vlade (barem površno) prijateljski raspoložene prema SAD-u: Egipat, Saudijska Arabija, Kuvajt, i male zaljevske zemlje. U tim zemljama ljudi mrze SAD jer smatraju da pomažemo korumpirane diktatore. U drugoj skupini su zemlje čije su vlade neprijateljski raspoložene prema SAD-u: Iran, prije Afganistan, Sirija i Irak, među ostalima. SAD je veoma popularan među narodom tih zemalja, vjerojatno jer pretpostavljaju da ako nas njihove grozne vlade mrze sigurno nešto činimo dobro. I konačno, tu su zemlje u kojima su vlade prijateljski raspoložene prema nama, kao i narod. U tu skupinu spadaju samo dvije zemlje: Turska i Izrael, jedine demokracije u regiji. Čini se da je promicanje demokracije, čak i među našim 'saveznicima', u našem interesu. Ali ne misle svi ovako. Kao što to Lawrence Kaplan ističe u 'New Republic', mnogi u State Departmentu preziru demokraciju i odbacuju one koje se zalažu za nju kao naivce. Oni tvrde: a)da bliskoistočne zemlje nisu spremne za demokraciju; ili b) da su diktatori sposobniji kontrolirati teroriste unutar svojih granica nego demokrati; ili c) da je vjerojatno kako će režimi koji bi naslijedili onaj svrgnuti biti više neprijateljski raspoloženi prema Americi od onih koje sada trpimo. Što se tiče a) brojne zemlje su prevladale svoju nedemokratsku prošlost: Japan, Rusija, Njemačka, Čile, Nikaragva, Filipini i Španjolska. Za sve se zemlje tvrdilo kako nisu spremne za demokracije i sve su ju slobodno odabrale. Zamisao kako diktatori mogu biti okrutniji sa svojim teroristima i radikalima je zamka. Izraelci su naivno na početku procesa u Oslu pretpostavili kako bi Arafat bio sposobniji obuzdavati skupine kao Hamas i Islamski Jihad. Umjesto ovoga, dogodilo se to da su Palestinci koje je Arafat 'obuzdavao' bili demokrati- od kojih su gotovo svi sada mrtvi, dok teroristi imaju slobodu djelovanja. Što se noćne more tiče u kojoj svrgnute diktatore nasljeđuju još gori režimi, imamo jedan istaknuti primjer, Iran. Ipak, suprotni primjeri su brojniji. U ime 'stabilnosti', State Department se protivio raspadu Sovjetskog Saveza vjerujući kako će fašisti naslijediti komuniste. To se nije dogodilo. U Srednjoj i Južnoj Americi, zahvaljujući strpljivom američkom pritisku, svi bivši diktatorski režimi, desničarski i ljevičarski (osim Kube) prihvatili su demokraciju. Je li moguće zamisliti saudijski režim koji bi bio štetniji za naše interese od postojeće monarhije? Sigurno. Ali njihova upozorenja trebamo shvatiti mudro. Kao prvo, od ovog režima gotovo da i ne može biti goreg, zbog toga što novac koji zarađuju od nafte koriste kako bi širili vahabizam diljem svijeta. Drugo, šeici ne brinu samo zbog radikalnih islamista koji bi ih mogli ugroziti- brinu ih i zarazni učinci slobode. Ako Irak bude oslobođen, tko zna kakve se sve ideje mogu pojaviti u glavama Arapa? Rat protiv terorizma trebao bi biti rat za demokraciju. To nameću naši ineresi i naši principi", piše Mona Charen.