AU 12. VI. DS: SVIJET U OČEKIVANJU EKSTREMISTIČKE BUDUĆNOSTI

AUSTRIJA DER STANDARD 12. VI. 2002. Stoljeće ekstrema "Američki ministar pravosuđa objavljuje u Moskvi - u Moskvi! - da je spriječen napad 'prljavom' atomskom bombom u Washingtonu: ako je potrebno još dokaza da se svijet stubokom promijenio nakon 11. rujna 2001., nastup Johna Ashcrofta u Rusiji zaista blista u toj funkciji. Trenutak u kojem je Ashcroft objavio svoja otkrića nije izabran pukim slučajem. Njegovu objavu lako je pročitati kao svečani odgovor na niz optužbi koje su proteklih tjedana pljuštale na FBI i CIA-u. Uhićenje terorista koji je planirao ni manje ni više nego napad radioaktivnim materijalom na Washington trebao bi poslužiti kao respektabilan trofej kojim će se smjeti zakititi američke obavještajne službe i policijske snage a vijest će blagotvorno utjecati i na Amerikance, jačajući njihov osjećaj sigurnosti. No, Ashcroftova vijest o uspjehu stiže u fazi u kojoj su Amerikanci najavili reviziju svoje sigurnosne doktrine a sada i preventivne udare na teroriste, pri čemu ih nije sputala ni neodređenost pojma terorizma: u takvim okolnostima objavljeni uspjeh dolazi kao naručen. Neki bi skeptik na ovom mjestu dodao da je taj uspjeh zapravo i poprilično proizvoljno definiran i rastrubljen. Doduše - i to valja reći u obranu Amerikanaca u europskom okružju gdje su neprekidno u prometu vizije o moćnom šerifu i raspojasanom svjetskom policajcu - to nipošto ne znači da će Bushova vlada ubuduće pod izlikom borbe protiv terorista neograničeno iživljavati svoje impulse za moći. Stvar je zapravo puno jednostavnija: ni Bush ni njegovi savjetnici ni cjelokupna američka sigurnosna birokracija ali ni bilo tko drugi - uključujući Europljane - nisu pronašli zadovoljavajući i uvjerljiv politički odgovor na zbivanja od 11. rujna. Konfuzno-isprazna upozorenja pod motom 'sljedećih će dana negdje biti izveden nekakav napad', koja u periodičnim razmacima pljušte po glavama Amerikanaca, govore jasnim jezikom. No, od 11. rujna, dana koji je očitovao postojanje strahovite volje za uništenjem, hranjene vjersko-ideološkom zadrtošću, opravdano je prevladala snažna potreba za promišljanjem svijeta kroz njegove ekstreme. Doduše, temeljni je problem što je teško dokazati loše namjere sve dok ostaju na razini namjera. Zato ni uhićenje navodnog atomskog terorista ne posreduje katarzično-optimistični doživljaj jer spomenuti terorist nije nadišao stadij izrade planova - osim toga, akcija uhićenja asocira i na neugodne vizije policije koja kontrolira misli a slijedi proizvoljne kriterije. Istodobno pak većini ljudi nedostaje mašte da dočaraju scene u kojima bi teroristi uistinu mogli posegnuti za oružjem za masovno uhićenje - oružjem za masovno uništenje! - a u svjetlu takvih vizija država koja sve dublje intervenira u prava građana djeluje sve prirodnije. Povjesničar Eric Hobsbawm dao je svojoj poznatoj knjizi u kojoj se osvrnuo na 20. stoljeće naslov 'Doba ekstrema'. Nakon 11. rujna čovjek je sklon pretpostavci da bi i 21. stoljeće moglo biti stoljeće ekstrema. Što može i što će značiti demokracija kada se suočimo s ekstremnom prijetnjom u vidu terorista opremljenih oružjem za masovno uništenje? O tome se vjerojatno tek počelo razmišljati", naglašava Christoph Winder.