IHT 6. VI. NATO U PRAGU I EUROPI

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 6. VI. 2002. Globalna budućnost za uravnoteženi NATO "Želi li NATO igrati vojnu ulogu u ratu protiv terorizma i protiv proliferacije oružja masovnog uništenja, ili će postati irelevantan u projiciranju moći na globalnoj razini? Praški sastanak koji će biti održan u studenom bit će summit s temom opstanka NATO-a- biti ili ne biti. Europljani će u Pragu morati dati odgovor, ne samo na zahtjeve glavnog tajnika, Georgea Robertsona, nego i sebi samima: zanima li ih to da NATO održe vojno relevantnim? To bi značilo da moraju doći do obrambenih sposobnosti koje sada nemaju, i to unutar određenog vremenskog okvira. I Amerikanci će morati dati odgovor u Pragu, ne samo Robertsonu nego i sebi samima: zanima li ih to da imaju vojno relevantan NATO za buduće krize, ili je Pentagonova doktrina 'održavanja iluzije' ujedno i politika Bushove vlade? Prošireni NATO, povezan s Rusijom, mogao biti u tolikoj mjeri političke naravi da bi njegova moć obrane ravna nuli. NATO se više ne bi koristio u krizama. Bio bi to kraj NATO-a- katastrofa za Europu i teški udarac za američke nacionalne interese. Stoga SAD i njegovi saveznici moraju otkriti načine na koje mogu revitalizirati NATO. To znači mnogo više od promicanja širenja i novog sporazuma s Rusijom. Globalni izazovi zahtijevaju globalnu sigurnost pa tako i globalni NATO. Prag bi trebao postati summit transformiranja NATO-a u globalni savez. Prvo: Postoji samo jedan način na koji može utjecati na SAD a to je da ima sposobnosti vojnog djelovanja koje su od najveće važnosti. (...) Osim europske voljnosti da otpočne takve programe modernizacije potrebna je i američka spremnost da dijeli tehnologiju s Europljanima. Drugo: Potrebna je bliža suradnja po pitanju obrambene industrije preko Atlantika. Politika ne bi trebala biti kupnja američke ili europske opreme nego one transatlantske. Politička volja u Washingtonu da se američka tehnologija dijeli s europskim saveznicima preduvjet je za transatlantsku obrambenu konsolidaciju. Treće: Europski saveznici u Pragu se trebaju čvrsto obvezati na modernizaciju ako očekuju od SAD-a da se složi dopremiti toliko potrebnu tehnologiju. NATO bi trebao imati nove sposobnosti vojnog djelovanja. NATO i Europska Unija trebali bi utvrditi režim nadgledanja i sankcija. Europska monetarna unija djeluje zahvaljujući strogim kriterijima i čeličnoj fiskalnoj disciplini. Članovi NATO-a i EU-a mogli bi primijeniti slične stroge kriterije na svoju sigurnosnu politiku. Četvrto: Washington ima pristup a la carte vojnim kampanjama- gradi koalicije sposobnih i onih koji su voljni sudjelovati, uključujući i saveznike iz NATO-a, no u principu operacije provodi sam. Danas, kao rezultat te politike, europske zemlje se natječu koja će imati bliže bilateralne sigurnosne veze s Washingtonom. Ovo ugrožava europsko jedinstvo i relevantnost NATO-a. Amerika neće biti sposobna rješavati buduće krize i suočavati se sa sigurnosnim izazovima sama. Trebat će joj snažni i pouzdani partner kao što je NATO. Peto: Da bi se suočila s novim izazovima 21. stoljeća i da bi bila zreli partner SAD-a, Europa će trebati vjerodostojnu globalnu politiku. Parizu je mjesto u NATO-u, Londonu u europskoj monetarnoj uniji a Berlin bi trebao odrediti svoje strateške prioritete (...). 11. rujan je pojasnio kako je politička volja da se vrši globalna uloga od ključne važnosti. Europa vojno dorasla SAD-u očuvala bi, zajedno sa svojim američkim prijateljima, svoj kulturološki identitet od bilo kakvih napada totalitarnih terorista na zapadnu civilizaciju. Bila bi ravnopravni partner SAD-u u uravnoteženom savezu koji je sposoban suočiti se s novim izazovima bilo kada i bilo gdje", pišu Bronislav Geremek, bivši ministar vanjskih poslova Poljske; Jacques Lanxades, bivši šef stožera francuskih oružanih snaga; Peter Mandelson, laburistički član Parlamenta i bivši državni tajnik Sjeverne Irske; Margarita Mathiopoulos, osnivačica i direktorica Centra za transatlantsku sigurnost i vojna pritanja pri Sveučilištu Potsdam; Klaus Naumann, predsjednik Vojnog odbora NATO-a od 1996. do 1999.