NYT 3. VI. RUSI I AMERIKANCI

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 3. VI. 2002. Uloga Rusije u Iranu i Iraku "Predsjednici Bush i Putin su, potpisavši sporazum za smanjivanje nuklearnih arsenala obje zemlje, ušli u povijest. Pa ipak, principi oko kojih su se složili nešto su drugačiji od onih glede kojih su se Bill Clinton i Boris Jeljcin složili nebrojeno puta u prošlosti: smanjenje broja nuklearnog oružja, suradnja između Rusije i NATO-a, solidarnost protiv prijetnji 21. stoljeća, povećanje trgovine i ulaganja i tako dalje. Novi čelnici su dodali političku snagu i autoritet kojima se te zamisli mogu ostvariti. (...) Sada se Bush i Putin moraju okrenuti problemima oko kojih se njihovi prethodnici nisu mogli složiti. Iran i Irak su na vrhu liste. Putin je politički snažniji nego što je to Jeljcin ikad bio, a možda je i voljniji da ugodi SAD-u kada su posrijedi ta pitanja. Ali to neće biti lako. Na putu mu stoje organizirani ruski trgovački i gospodarski interesi- jednako snažni u ruskoj politici danas kao što je ideologija bila u prošlosti. Iran i Irak stvarali su probleme u rusko- američkim odnosima godinama. U posljednjem desetljeću obje su imale dobre odnose s Rusijom dok ih je SAD smatrao neprijateljima. Američki dužnosnici dugo su se žalili da ruski diplomati štite Irak od pritiska u UN-u. A George Tenet nedavno je u Kongresu kazao kako Iran još uvijek dobiva 'popriličnu' rusku pomoć kada su u pitanju rakete dugog dometa i nuklearno oružje. Predsjednik Bush ima dvije prednosti kada se zalaže za rusku suradnju koje predsjednik Clinton nije imao. Novo prijateljstvo između Moskve i Washingtona, kojeg Putin sigurno želi sačuvati, daje mu razloga da nam pomogne. A Bushova energična retorika čini jasnom činjenicu da su za njega Iran i Irak iznad svih ostalih problema. Tako Putin mijenja svoj položaj - iako neznatno. Ruski diplomati, koji su prošle godine blokirali revizije međunarodnih sankcija nametnutih Iraku, udružili su se s SAD-om kako bi realizirali izmijenjeni program. Dok su prije govorili kako Irak treba dobiti potvrde da će sankcije biti ukinute ako Irak ispuni međunarodne zahtjeve, Rusi sada naglašavaju obvezu Iraka da pokaže kako nema oružje masovnog uništenja. Ruski komentatori tvrde da Kremlj zna koliko bi bilo glupo čekati predugo da promijeni stranu. I ruski odnos prema Iranu upućuje na promjenu. Nakon Bushova govora u siječnju, u kojem je spomenuo 'osovinu zla', Putin je brzo otkazao posjet iranskog ministra vanjskih poslova Moskvi. Nedavno se razišao s Teheranom glede teritorijalne kontrole Kaspijskog mora, stajući po prvi puta uz druge zemlje - proizvođače nafte u regiji. A u Moskvi, Putin je ponudio ono što je predsjednik Bush nazvao 'utješnim' potvrdama o sigurnosti nuklearnog reaktora kojeg Rusija gradi u Iranu i u Perzijskom zaljevu, u Bushehru. Ti koraci predstavljaju početak, ali ne oduzimaju kontrolu ruskim domaćim interesima kojima najviše u prilog ide ruska politika prema Iraku i Iranu takva kakva jest. Ruske tvrtke imaju daleko najveći udio u iračkoj trgovini u sklopu programa UN-a 'nafta za hranu', a irački dužnosnici priznaju kako ovo ima samo jednu svrhu: kupiti rusku potporu. Sadam Husein ruskim je tvrtkama ponudio i prava na buduće ogromne projekte za razvoj energetike koji vrijede, kako se hvale Rusi, i do 60 milijardi dolara. To je razlog zbog kojeg ruske tvrtke za proizvodnju nafte i plina i najveći izvoznici u Irak žele da Putin zadrži iračku naklonost tako da se pobrine da inspektori ne ometaju Sadama Huseina. U međuvremenu, ruska industrija nuklearne energetike želi da Putin zadrži naklonost Irana tako da osigura to da ograničenja u Bushehru ne blokiraju tajnu nuklearnu suradnju. Za sada obje skupine dobivaju ono što žele. Ruski dužnosnici govore Amerikancima kako su spremni raspraviti o načinima na koji se može osigurati da reaktor u Bushehru ne pomogne iranskom programu za nuklearno oružje. No ta je ponuda nebitna sve dok Rusija Iranu pruža opasnu nuklearnu pomoć izvan okvira projekta u Busehru - i to opovrgava. Bushova vlada vjerojatno neće htjeti još dugo trpjeti ovakvu dvoličnost. Putin ne može biti zadovoljan svojim položajem. Ako popusti pred Bushovim pritiskom, dat će 'materijala' kritičarima koji tvrde kako dopušta Washingtonu da ga vrti oko malog prsta. Ali ako ignorira američku zabrinutost, za što se neki od njegovih savjetnika očito zalažu, odnos dvije zemlje koji je sada osnova ruske vanjske politike neće više biti što je sada. Ipak, možda će osjećati manji pritisak od Busha nego prije nedavno održanog summita. U Moskvi, predsjednik Bush je pokazao kao ne zahtjeva soluciju za Iran odmah i da zbog toga neće kuditi Putina u javnosti. A Rusija je pod manjim pritiskom kada je posrijedi Irak dok SAD razmatra svoje opcije rješavanja problema koji predstavlja Sadam Husein. Ipak, Putina ovo ne može tješiti. Nakon što je vidio kako se ohladio odnos Clintona i Jeljcina, zna razliku između pravog partnerstva i onog koje šepa zbog toga što ključna geopolitička pitanja nisu riješena. Međutim, način na koji bi se Putinova neugodna situacija mogla ublažiti, što bi mu pomoglo da izbjegne sukob s Washingtonom a da istodobno ne djeluje da bez pogovora prihvaća američku politiku: može zatvoriti jaz između ruske retorike i ruskih djela. Ako se ruski diplomati počnu zalagati za opsežnu i bezuvjetnu inspekciju režima u Iraku - i pokažu da to zaista i misle - ne bi se ulagivali Washingtonu nego samo provodili u djelo ono što su iznijeli kao vlastitu politiku. A ako Putin prestane dopuštati ruskom establishmentu nuklearne energetike da doprema opasnu tehnologiju Iranu - čemu se, kako tvrdi, protivi - samo bi jačao službenu rusku politiku. Niti Teheranu niti Bagdadu neće se svidjeti ruska politika koja se s riječi provodi u djelo. Sadam Husein bi se mogao osvetiti okončavajući povlašteni položaj koje ruske tvrtke sada uživaju. Iranci bi mogli kazati da, ako se doprema nezakonite tehnologije prekine, i oni će prekinuti svoju nelegitimnu trgovinu s Rusijom. Ako se usprotivi ruskim poslovnim interesima, Putin će snositi političku cijenu. Ali ako to bude činio, ojačat će američku sigurnost u novi odnos s Rusijom - možda u dovoljnoj mjeri da Washington potakne da raspravi o tome kako bi ruske gospodarske žrtve mogle biti nagrađene. Iran i Irak dugo su uzimali danak rusko - američkim odnosima. Putim ima priliku prekinuti ovu shemu. Ako to ne učini, summit bismo mogli zapamtiti po obećanju za nastanak saveza - koji ipak nije nastao", piše Stephen Sestanovich, član Vijeća za međunarodne odnose i profesor međunarodne diplomacije pri sveučilištu Columbia.