DE-US-E-SAD-EUROPA-DIPLOMACIJA-Diplomacija NJ 22. V. TAZ: AMERIČKI UNILATERALIZAM IMA DUGE KORIJENE NJEMAČKADIE TAGESZEITUNG22. V. 2002.Po potrebi i bez SAD"Jadikovke zbog 'unilateralizma' Bushove vlade, koje ovih dana razgovjetno
odjekuju i Berlinom, ističu se izdvojenošću iz bilo kakvog povijesnog konteksta. Kritičari smatraju politiku izdvojenih nastupa raskidom s dosadašnjom američkom politikom. Kada bi to bilo točno, razdoblje u europsko-američkim odnosima koje se proteže od završetka Drugog svjetskog rata do pada Berlinskog zida mogli bismo nazvati zlatnim dobom ravnopravne suradnje. Takva vizura previđa jednu sitnicu - naime, SAD su 50 godina u zapadnoj Europi nastupale kao hegemonijalna sila. Ta je pak sila nužno bila asimetrična što potvrđuje već usporedba tadašnjih potencijala za atomsko zastrašivanje.U toj je asimetričnoj strukturi njemačka politika prilično spretno manevrirala po načelu neisključivanja - Nijemci su pripadali i Atlantiku i Europi. Naknadno se ispostavilo da je to manevriranje i balansiranje bilo uvjet njemačkog ujedinjenja iz 1989./1990. Nijemci su u 'atlantskoj zajednici', utemeljenoj na vrijednostima, vidjeli opipljiv interes.
NJEMAČKA
DIE TAGESZEITUNG
22. V. 2002.
Po potrebi i bez SAD
"Jadikovke zbog 'unilateralizma' Bushove vlade, koje ovih dana
razgovjetno odjekuju i Berlinom, ističu se izdvojenošću iz bilo
kakvog povijesnog konteksta. Kritičari smatraju politiku
izdvojenih nastupa raskidom s dosadašnjom američkom politikom.
Kada bi to bilo točno, razdoblje u europsko-američkim odnosima koje
se proteže od završetka Drugog svjetskog rata do pada Berlinskog
zida mogli bismo nazvati zlatnim dobom ravnopravne suradnje. Takva
vizura previđa jednu sitnicu - naime, SAD su 50 godina u zapadnoj
Europi nastupale kao hegemonijalna sila. Ta je pak sila nužno bila
asimetrična što potvrđuje već usporedba tadašnjih potencijala za
atomsko zastrašivanje.
U toj je asimetričnoj strukturi njemačka politika prilično spretno
manevrirala po načelu neisključivanja - Nijemci su pripadali i
Atlantiku i Europi. Naknadno se ispostavilo da je to manevriranje i
balansiranje bilo uvjet njemačkog ujedinjenja iz 1989./1990.
Nijemci su u 'atlantskoj zajednici', utemeljenoj na vrijednostima,
vidjeli opipljiv interes.
To je vrijedilo i za američku politiku i njezinu konfrontaciju s
drugom supersilom - Sovjetskim Savezom. Kada im se to činilo
uputnim, SAD su konzultirale zapadnoeuropske saveznike iako se
nikada nije moglo konstatirati da američka globalna politika
obuhvaća i element istinskog multilateralizma pri donošenju
političkih odluka.
Opisano više nego vidljivo stanje stvari dokončano je kada je
raspad Sovjetskog Saveza označio kraj blokovske konfrontacije ali
i američke blokovske hegemonije. Dugo su vlade članica EU same sebe
smatrale nekom vrstom majstora za popravke koja bi nastupila kad
god bi Amerikanci obavili grube vojne radove. Takva je politika
gurala Sjedinjenim Državama odgovornost intervencionističke sile
da bi se potom potajice žalila na izostanak pokušaja civilnih
rješenja međunarodnih sukoba.
Bilo bi krajnje vrijeme da tužaljke zbog američkog kapitalizma
ustupe mjesto razboritom uključivanju tog kapitalizma u sve
računice. Američke vladajuće elite oduvijek su imale problema s
prakticiranjem multilateralizma a posebno zaziru od delegiranja
vlasti na međunarodna tijela. Iz toga je moguće izvući jednostavan
zaključak: po mogućnosti sa Sjedinjenim Državama, inače i bez
njih", zaključuje Christian Semler.