WP 22. V. 2002. ZBOG ČEGA EUROPA SUMNJA

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 22. V. 2002. Zbog čega Europa sumnja "Predsjednik Bush ovog tjedna putuje u Europu. Turneja bi trebala biti lagana- posjetiti naše najbliže saveznike i potpisati sporazum s Rusima. Put bi se mogao pokazati važnim ako ga predsjednik iskoristi tako da Amerikance i Europljane bolje zaštiti od zajedničke prijetnje- terorizma i oružja masovnog uništenja, i to dugoročno, ne samo sada. Ipak, u brojnim razgovorima sa višim europskim dužnosnicima iz vlada i privatnog sektora, stalno su mi govorili kako ne misle da je Bushova vlada zainteresirana za strateško partnerstvo koje bi trajalo dulje od afganistanskog rata. Odmah nakon 11. rujna, europski čelnici i javnost energično su podržali borbu protiv terorizma, proliferacije nuklearnog, kemijskog i biološkog oružja i sistema za njihovo dopremanje. Zemlje članice NATO-a poduzele su do tada neviđeni korak aktivirajući Članak V Sjevernoatlantskog sporazuma u kojem se iznosi da je napad na jednu članicu napad na sve, i da se na njega mora odgovoriti zajednički. Sada Europljani tvrde kako iako vlada stalno govori o prijetnji od terorizma i širenju oružja masovnog uništenja, vide i previše primjera toga kako vlada ne usredotočuje odnos na važnost djelovanja protiv te prijetnje. Predsjednik Bush je možda i nehotice otežao našu bitku za sigurnost odbijajući, umjesto da ih je poboljšao, sporazume do kojih je Europljanima stalo- sporazume o raketnoj obrani, biološkom oružju, međunarodnoj pravdi i promjeni klime. Stvar je dodatno pogoršala njegova nevoljkost da koristi europske vojne kapacitete koji su relevantni. Ovo odražava opće raspoloženje u vladi koja obećanja za suradnju ne smatra ničim drugim do li ograničenjima američke moći. Partnerstva, međutim, mogu višestruko ojačati američku gospodarsku i vojnu moć. Europa je naš povijesni i nezamjenjivi partner u bilo kakvoj globalnoj bitci, a NATO- dugoročna obaveza na obje strane Atlantika- najbolje je sredstvo suočavanja s najneposrednijom prijetnjom s kojom smo suočeni. Jedan od trenutaka na koji je Clintonova vlada najponosnija bila je svakako odluka o širenju NATO-a i o otvaranju vrata za nove članice. Predsjednik Bush će bez sumnje podržati NATO i obećati 'veliko širenje' na do sedam novih država, a u budućnosti će biti primljeno još više zemalja. (...) Ako proširimo NATO i izbrišemo hladnoratovske linije razgraničenja postići ćemo mnogo. Ipak, sve će biti uzalud ako u tom procesu marginaliziramo veliki savez 20. stoljeća ne uspjevši ga prilagoditi tako da bude sposoban nositi se s prijetnjama 20. stoljeća. Dok je Clintonova administracija bila na vlasti, gurali smo Europljane da realiziraju svoju obvezu za moderniziranje svojih vojska. Tijekom kosovske kampanje, bilo je očito da je njihova i naša vojna spremnost potpuno različita. Predsjednik bi trebao pojasniti kako naši saveznici moraju odmah usavršiti neka područja vojne spremnosti, npr. sposobnost transportiranja svojih vojnika (...), posebice za specijalne postrojbe mnogih zemalja koje su izvanredno obavile svoju misiju u Afganistanu. Ipak, nije dovoljno tužiti se na europsku vojnu (ne)spremnost ili ju koriti. Problem je u tome da ova vlada, ne želeći dugoročno se obvezati na vlastito strateško planiranje unutar saveza, ne vodi NATO prema ulaganju koje mora učiniti. Govorila je o prelasku, ad hoc, na kratkoročne koalicije, kao da će se sposobne, interoperabilne vojske materijalizirati preko noći a ne uz mnogo truda. Naravno da NATO mora obaviti još mnogo toga kako bi se pripremio za globalnu ulogu. O praksi donošenja odluka konsenzusom svih zemalja članica treba dobro razmisliti dok se broj članica NATO-a širi. Ponekad se čini se kao da bi Bushova vlada bila zadovoljna da NATO postane preveliko društvo za raspravu bez točno određenog mandata. Ovo je razlog zbog kojeg je trebalo proći neko vrijeme da vlada odbije zamisao koja je iznesena prošle godine, za novi ustroj prema kojem bi se Rusiji dalo pravo na veto, ne tek pravo glasa koje je trebala dobiti. Dok se odnos NATO-a i Rusije širi, moramo se pobrinuti da se naša sposobnost djelovanja poboljša, umjesto da donošenje odluka postane složenije. Čak i kada NATO bude spreman, sve članice NATO-a neće biti spremne za sve vrste akcija. Ali NATO može služiti kao mjesto obuke za učinkovite vojne akcije koje će sezati i van onoga što Amerika može učiniti sama. Npr., zbog čega nismo koristili članice NATO-a da nam pomognu u obuci pilota helikoptera u Gruziji? Bi li savez mogao biti uključen u neke akcije na širem Bliskom Istoku? Često sam s ponosom govorila o SAD-u kao o 'nezamjenjivoj zemlji'. U to i dalje vjerujem. Nikada nisam kazala, međutim, da trebamo prvo razmišljati o tome da djelujemo samostalno. Savezi povećavaju moć pojedinih zemalja članica. Amerikanci će biti sigurniji i snažniji, ne slabiji, unutar obnovljenog NATO-a. Sezona europskih izbora donosi mnogo neugodnih iznenađenja, a transatlantski odnos pomalo je nategnut dok rješavamo složena gospodarska pitanja. Ne samo da europski čelnici ne vole da im se govori što da rade, boje se da je SAD prestao razmišljati o njima kao o pravim partnerima u najvažnijem pitanju za nas i za njih: strateškom partnerstvu za rješavanje najozbiljnijih sigurnosnih prijetnji. Predsjednik Bush ovu turneju može koristiti tako da nas podsjeti da su Amerika i Europa partneri jer su naša društva ukorijenjena u jednakim vrijednostima- poštivanju sloboda i ostvarenja pojedinaca, važnosti slobodnih tržišta i brizi za siromašne. Može pojasniti da njegova vlada razumije prirodu naše dugoročne obveze unutar NATO-a. Čineći to, iznio bi okvir za trajno partnerstvo s Europom koje bi promicalo sigurnost, napredak i vrijednosti Amerike", piše Madeleine Albright.