WT 7. V. NATO KORISTAN ZA EUROPA A SVE MANJE ZA SAD

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 7. V. 2002. Transatlantska turbulencija "U proteklih deset godina, SAD je slijedio viziju 'cjelovite i jedinstvene' Europe. Veći dio elemenata tog vanjskopolitičkog plana bit će ostvaren do kraja ove godine. No s obzirom na ozbiljnost prijetnji s kojima smo suočeni drugdje, sada nije pravo vrijeme da se osjećamo zadovoljnima kada su u pitanju naši odnošaji s europskim saveznicima i Rusijom. Politika SAD-a prema Europi od kraja hladnog rata težila je ostvariti tri cilja: prvo, proširiti zapadne institucije, posebice NATO, do Istoka kako bi se osigurali stabilnost i sigurnost. Drugo, ukloniti prijetnju miru i sigurnosti koji se nalaze u bivšoj Jugoslaviji. Treće, osigurati da Rusija više ne bude neprijatelj i, ako to bude moguće, ostvariti partnerstvo Moskve i Zapada. Iako u sva tri područja i dalje postoje neki problemi, iz perspektive Washingtona, ovaj plan je uglavnom ispunjen. Na skorom summitu NATO-a u Pragu, koji će se održati u studenom, NATO će priključiti najveću skupinu zemalja kandidata koju bude mogao primiti. Iako mir je u dijelovima Balkana još uvijek relativan pojam, prijetnja iz jugoistočne Europe, koju je predstavljala vlada Slobodana Miloševića, uklonjena je. Čak da Rusija i ne bude u potpunosti integrirana u Zapad kao tržišna demokracija, sigurno se više ne bojimo da će se Rusija vratiti komunizmu, ponovno nacionalizirati svoje gospodarstvo ili postati neprijatelj u bliskoj budućnosti. Paradoksalno, ostvarenje plana iz 1990-tih znači da više nema važnih stvari dok ispitujemo svoju buduću politiku prema Europi i Rusiji. Širenje NATO-a sada je zapravo već pitanje iz prošlosti. SAD će zadržati dio svojih vojnika u Bosni i na Kosovu, ali uz nadu da će Europljani uspijevati rješavati probleme koji se tamo pojave. Kada George Bush i Vladimir Putin potpišu sporazum za kontrolu oružja, veći dio plana američko - ruskih odnošaja bit će ispunjen: odnosi NATO-a i Rusije bit će stabilni, sporazum o zabrani proturaketnih sporazuma postat će dio povijesti a razina do koje će se smanjivati broj oružja bit će pitanje oko kojeg će se obje strane složiti. Što sada? Pravi plan NATO-a još uvijek nije ostvaren: što ovaj savez može učiniti da počne rješavati prave prijetnje? SAD želi da NATO bude u stanju rješavati probleme terorizma i proliferacije oružja masovnog uništenja, no mnogi u Europi oprezni su kada je u pitanju zahtjev da savez ostvaruje plan SAD-a. Kako SAD ne će željeti voditi operacije preko Vijeća NATO-a kao što je to bio učinio na Kosovu (što je ne samo prvi rat NATO-a nego vjerojatno i posljednji), postat će jasno da SAD želi surađivati, kada je to potrebno, sa saveznicima, ali ne u okviru saveza. NATO koji služi korisnom cilju - osiguravanju stabilnosti i sigurnosti unutar Europe - bit će koristan za Europu, ali će biti sve manje u interesu SAD-a osim ako se prilagodi širem planu. Problem uspjeha najvećeg dijela plana iz 1990-tih je u tome da će naglasiti sve veće jazove između Europe i Rusije, posebice kada je posrijedi trgovina. Kako dijelimo iste vrijednosti i kulturu, skloni smo pretpostaviti kako je ovaj sukob ograničen. No bliski odnos je proizvod okoliša koji je nastao nakon Drugog svjetskog rata. Kako sporazuma glede prirode sadašnjih prijetnji nema i s obzirom na uski politički prostor na obje strane koji postoji za rješavanje problema trgovine, ne možemo ništa uzimati zdravo za gotovo. Dok razmišljamo o našem planu s Europom i Rusijom, ne bismo trebali prebrzo pretpostaviti kako nam Europa ne može pomoći, i ne bismo trebali uzimati zdravo za gotovo da je Rusija prijateljski raspoložena prema Zapadu. U svijetu kakav je danas, moramo biti zahvalni svim prijateljima koje imamo. A povijest NATO-a, u kojoj se zajednički provodila obuka i razvijala interoperabilnost za vojne misije, ne bi trebalo zaboraviti. Saveznici možda ne ulažu u obranu onoliko koliko mi mislimo da bi trebali, ali ulažu dovoljno da budu od pomoći, a u nekim slučajevima, posebice u slučaju Velike Britanije koja je bila u stanju voditi borbe na tlu, sposobni su raditi stvari koje mi ili ne želimo činiti ili ne možemo. Što se Rusije tiče, to je jedina zemlja na svijetu s važnim vezama sa sve tri zemlje koje Bush svrstava u osovinu zla: Sjevernom Korejom, Iranom i Irakom. Problem razbojničkih zemalja ne možemo riješiti bez Rusije koja može uvelike olakšati stvari - ili ih bitno otežati. Moramo shvatiti kako Rusiju treba potaknuti s obzirom na financijske interese koje stavlja na kocku, i ne bismo trebali okolišati nego jednostavno kupiti suradnju Moskve. Cilj transformacije NATO-a tako da postane sposoban rješavati prave prijetnje i punije integrirati Rusiju u Zapad trebao bi i dalje imati prioritet u vanjskopolitičkom planu SAD-a. Europa u biti jest cjelovita i slobodna. Sada se moramo pobrinuti da Europa (uključujući i Rusiju) bude učinkoviti partner dok rješavamo probleme u drugim dijelovima svijeta", piše James M. Goldgeier, direktor Instituta za europske, ruske i euroazijske studije pri Sveučilištu George Washington.