IT-23.IV.LA STAMPA- PARIZ I EUROPSKA POLITIKA

ITALIJA LA STAMPA 23. IV. 2002. Politika udaljena od građana "Između Pariza i Berlina, na njenoj najdražoj osovini, europska je politika igrala utakmicu čiji će ishod trajati godinama. Sraz između Chiraca i Le Pena već je promijenio Francusku, a potom će doći na red Njemačka Edmunda Stoibera, te će biti red na cijelu Europu. Dok za Chiraca počinje pet godina utjecaja na vanjsku politiku, za Stoibera je kancelarski ured na dohvat ruke. Pobjeda u Saskoj- Anhaltu pokazala je tri stvari: da je poruka bavarskog čelnika odgovorila na očekivanja istočnih birača (koji su bili odlučujući na posljednja tri izbora), da će se liberalna stranka približiti na 10 posto i da će moći odlučivati hoće li činiti vladu s SPD-om ili CDU-CSU-om, da će liberali biti skloniji Stoiberu, obzirom da će samo zajedno s kršćanskom unijom imati većinu i u Bundesratu (35 mjesta spram 10 SPD-a), neophodnu za reformiranje zemlje u krizi. Nakon Jospinove ere, tako se možda približava i kraj ere Joschke Fischera, europeističkog ministra koji je pokrenuo raspravu o ciljevima EU-a. Hoće li, dakle, Europa kočiti tijekom Chiracovog i Stoiberovog ciklusa? Hoće li postati žrtvom vlastite unutarnje suše, nesposobna za optimizam pred širenjem i ustavotvornim izazovima? Stoiber održava spretnu podvojenost u svojoj europskoj politici: koristi ogorčene tonove u Bavarskoj, dok se u ostatku zemlje povjerava Wolfgangu Schaubleu, europeističkom strategu Helmuta Kohla. Stoiberovo uho leži na njemačkom želucu, osjetljivo spram njegovih probavnih sklonosti. Chirac je već objasnio da se Le Penovu traumu može prevladati s manje Europe a više nacije: on je borac za nacionalne interese kojima je žrtvovao ishod barem tri europska skupa na vrhu. I on i Stoiber dio su jedne generacije čelnika, s Jospinom i Schroederom, nesposobnih za vizije, do sada umješnih samo u onome što je Kant nazivao 'pridobivanjem privremene naklonosti'. (...) Ako EU ne želi biti žrtvom krize nacionalnih država, mora naučiti kako dobiti glasove građana: slušati njihove sklonosti, upravljati na temelju njihovih ciljeva, potvrditi se rezultatima. Prihvatiti da njena demokracija bude drugačija: transparenta konkurencija umjesto simboličke hijerarhije. Ako to neće biti moguće, dobro je to odmah razjasniti, u nedjelju je umrla Europa širenja i zajedničkih ambicija, i ponovno se rodila jedna stara Europa, vođena od slučaja do slučaja od strane nacionalnih država koje teže štititi vlastite egoizme, ali koje će biti sve manje sposobne to i činiti: nacionalni suverenitet je već izgubljen, i nisu dovoljni simboli da bi ga se ponovno izgradilo, osim ako oni, ispražnjeni, ne postanu sve moćnija lukava sredstva mržnje prema drugima, sve dok ne započnu vlastiti život i pretvore obranu nacije u otvoreni nacionalizam.", piše Carlo Bastasin.