LAT 16. IV. IZRAEL - DRŽAVA APARTHEIDA?

SJEDINJENE DRŽAVE THE LOS ANGELES TIMES 16. IV. 2002. Sharon Izrael pretvorio u državu apartheida "Koja je temeljna razlika između Slobodana Miloševića i Ariela Sharona? Prvom sude zbog ratnih zločina dok drugi još uvijek predvodi vojsku koja vrši okupaciju. Razmislite par minuta o usporedbi prije nego što počnete braniti Sharonov krvavi pohod Zapadnom Obalom kao nužnu reakciju na teroriste za koje Jaser Arafat ili pronalazi isprike ili ih nema hrabrosti zaustaviti. Milošević je, kao i Sharon, tvrdio kako je teroristička taktika susjednih naroda- Hrvata, Bosanaca i Albanaca koji su stajali na putu njegovoj viziji sigurne Jugoslavije- razlog za korištenje ogromne vojne sile protiv njih. Okupirani narod može postati zao u pružanju svog otpora, osim ako pokret ne predvodi osoba nalik na sveca, kao Mohandas Gandi ili Nelson Mandela, koja mirnim putem uspijeva ostvariti političke pobjede. Arafat je sve samo ne svetac a ruke su mu itekako zaprljane krvlju. No uvijek je okupator, koji ima nadmoćno oružje i kontrolira nekretnine, taj koji ima moć da uspostavi pomirbu. Takva okupacija rijetko prestaje dobrovoljno; zemlja se mijenja za mir samo kada okupatori osjećaju kako nemaju drugog izbora. I plan kojeg je nedavno iznio bivši senator SAD-a, George Mitchell, i nedavni mirovni prijedlog Arapske lige nadahnut onim saudijskim nude takvo rješenje, no Sharon ih nije htio prihvatiti ništa više nego je Milošević htio prihvatiti kompromise koji su mu nuđeni kako bi jugoslavenski ratovi bili okončani. Umjesto toga, obojica su nastojali uništiti bilo kakve šanse za mir vođenjem rata. Sharon je ponizio predsjednika Busha, ne samo ignorirajući njegov zahtjev za povlačenjem nego i zlorabljenjem predsjednikovih fraza o ratu protiv terorizma koristeći ih kao paravan za svoju kampanju s ciljem sprječavanja- zauvijek, ako je to moguće- palestinske države. Bilo bi vrlo jednostavno da samo 'osovina zla' cilja civile, no od Sadama Huseina i Hamasa do Sharona, nitko na Bliskom Istoku nema monopol na takve okrutnosti. Nekoć ponosne Izraelske snage obrane, sravnjujući sa zemljom gradove Zapadne obale, spuštaju se na moralnu razinu bombaša samoubojica. Što god da se naposlijetku otkrije o krvoproliću koje su počinile izraelske snage, već se dovoljno zna da se Sharona poveže s oblikom etničkog čišćenja- namjernim uništavanjem sposobnosti Palestinaca da imaju učinkovitu vlastitu vladu. Sistematično uništavanje putokaza palestinske državnosti u nastajanju- ureda za statistiku, ministarstva obrazovanja, strujovoda i vodovoda- za cilj ima dodatno uzdrmati izbjegličko stanovništvo. Unatoč stereotipima, Srbi nisu počeli rat kao okupatori koji vrše represiju ništa više nego što to vrijedi za Izraelce; oba su naroda trpjela tijekom Drugog svjetskog rata i težila miru unutar sigurnih granica. Međutim, povijesna nesigurnost oba naroda dovela ih je do uloge represora, zatvarajući tako krug otpora i represije. Ovo stoji u suprotnosti s onim što su idealisti cionisti koji su osnovali Izrael imali na umu. Uvijek su znali da konačni ispit nove države neće biti tek njena sposobnost da opstane, nego njena sposobnost da opstane tako da demokratske vrijednosti ostanu netaknute. Gotovo 70 posto izraelskih časnika koji su sudjelovali u Šestodnevnom ratu iz 1967. godine odgojeno je na idealizmu pokreta kibuca. Smatrali su da je pravda univerzalno pravo- čak i za Palestince. Naravno, arapski svijet koji je dugo odbijao prihvatiti i jamčiti izraelsko pravo na postojanje učinio je mnogo da ubije taj idealizam. Pa ipak, odluka Izraela da zadrži uhićene teroriste naposlijetku mu se obila o glavu, drastično potkopavajući njegovu demokraciju i stabilnost. 'Ako Izrael ne pronađe način na koji će se odvojiti od Palestinaca, njegova bi budućnost mogla nalikovati iskustvu Belfasta ili Bosne- dvije etničke zajednice koje međusobno ratuju generacijama', napisao je bivši izraelski premijer Ehud Barak ovog tjedna u jednom komentaru. 'U suprotnom, ako se ne odvojimo od Palestinaca, Izrael bi mogao krenuti u smjeru države apartheida.' Nažalost, pod diktaturom Barakovog nasljednika, Izrael već jest država apartheida. Ovome možda Sharon i Arafat daju prednost, prije nego kompromisu iz Camp Davida, no to ujedno predstavlja i najdublju izdaju interesa i Palestinaca i Židova", piše Robert Scheer.