AU 10.IV.-DIE PRESSE-ŠTO JE JOŠ NAŠE?

AUSTRIJA DIE PRESSE 10. IV. 2002. Uvijek ti stranci "Kad je 1996. tvrtka pokućtva Thonet otišla njemačkom kupcu, jedan je vrlo žuti dnevnik iz kuće Falk iznad slike kavanske stolice stavio naslov: 'Ni ona više ne pripada nama!". To dakako nije trebalo aludirati da je 'sve svakodnevno' izgubljeno niti da je Thonet bio društveno poduzeće. Bilo je to jednostavno vrijeme u kojemu se poslije pristupa EU tek počelo raspravljati o 'rasprodaji Austrije', kad je najveća domaća tvornica papira otišla Bavarcima, kad je Rewe progutao Billu i kad je tvornica automobilskih guma Semperit koja je pripala njemačkom koncernu Conti, smanjila proizvodnju. Danas je i najveća austrijska banka već odavno i bez puno vike prešla u bavarsko vlasništvo, domaću duhansku rukotvorinu progutali su Britanci - a Semperit se sada definitivno zatvara, proizvodni strojevi odlaze jeftinoj radnoj snazi u Istočnoj Europi. (Samo još Falkova zbirka propovjedi još uvijek pripada 'nama', ali postoji samo još na Internetu). Conti je u utorak odbio nikada ozbiljno shvaćenu ponudu industrijalca Mirka Kovatsa - zadnje nade zasposlenika. Ukidanje Semperita - daljnja najniža točka privatizacijskih i globalizacijskih ideologija pogrješno vođene gospodarske politike? Najniža točka jamačno. Za mjesto Traiskirchen, za tradicijom bogato poduzeće, ponajviše za pogođene radnike. Ali za gospodarsku politiku? Tvornica guma, još kada je bila prodana Contiju, sama za sebe više nije bila sposobna opstati - prodaja je bila u biti samo iskorištavanje marke Semperit, s fazom istijeka za ostatak, osiguranom zajamčenim radnim mjestima. Da se to još ranije priznalo, možda su se mogle izgraditi ciljane alternative za mjesto i njegovu radnu snagu. Gospodarskoj politici se tu u najboljem slučaju može predbaciti da je zaposlene uljuljala u lažnu sigurnost dok se potajno već odavno nije osjećala nadležnom. Rasprava o rasprodaji, iako se proteklih godina očito stišala, potrajat će i poslije Semperita. Za to će se pobrinuti već i samo sve veće nezadovoljstvo mnogih sa slobodnim tržištem: što više se osjećaju slabima i prepuštenima, to će biti privlačnije umetanje u nacionalnu zaštitnu zajednicu. Tu racionalna računica ima loše izglede - da upravo inozemni koncerni (Siemens, Baxter, BMW...) u Austriji pripadaju inovatorima prvoga reda, da mogućnost prekograničnih ulaganja i domaćim poduzetnicima otvara neslućene perspektive, da nazočnost inozemnih koncerna podiže razinu plaća u zemlji i povećava djelotvornost narodnog gospodarstva. Pa ipak je dobro što se rasprava nastavlja. Solidarna zajednica kakvom se predstavlja naša država (i ostaje ako ne uspije narodna želja za socijalnom državom), treba minimum osjećaja zajedništva da bi funkcionirala. Drukčije rečeno: za našu samosvijest trebalo bi ipak postojati nešto što još pripada 'nama'. Samo koliko toga mora biti? Osim toga do sada smo ljenčarili raspravljajući o funkciji nacionalnog u promijenjenom svijetu (pristup EU, gospodarska globalizacija, svjetska popularna kultura, migracije) - i u upravi, kulturnoj i sigurnosnoj politici. Neprijateljstvo prema strancima koje postoji i prema gastarbajterima kao i prema gostujućim poduzetnicima, bilo bi dobro polazište da se nadoknadi propušteno", drži komentator lista Michael Prueller.