AU 11. III. DS: SAD SPUŠTAJU PRAG UPOTREBE ATOMSKOG ORUŽJA

AUSTRIJA DER STANDARD 11. III. 2002. Razmišljanje o bombi "Gledano iz sigurnosno-političke perspektive, svijet hladnog rata, nestao 1989. g., imao je u odnosu na ovaj današnji jednu jasnu prednost: bio je jednostavan. Glavni akteri na svjetskoj pozornici bila su dva monolitna bloka, Istok i Zapad. Držali su jedan drugog u šahu, dijeleći uvjerenje da po svaku cijenu valja spriječiti najveću moguću katastrofu uzajamnog atomskog uništenja. U međuvremenu smo se već jako udaljili od tih razmjerno udobnih pretpostavki. U najgorim scenarijima nakon 1989. g. na svjetskoj pozornici ne nadmeću se samo Rusija i SAD već i niz aktera ispod razine pojedinih država, koji su već jasno pokazali što su sve sposobni izvesti i bez oružja za masovno uništenje kada je riječ o brutalnom razaranju. 11. rujna nije bio početak već - nadajmo se ne samo privremeni - kraj trenda koji je pokrenut već ranije. Samo je naivna duša mogla pretpostaviti da promijenjeni okvirni uvjeti neće potaknuti i nova razmišljanja o ulozi najrazornijeg oružja - atomske bombe. Doduše, u javnom diskursu u Sjedinjenim Državama odgovarajuća razmišljanja ne igraju spomena vrijednu ulogu a preporuka o temeljitom razaranju Afganistana atomskom bombom ostala je na razini nekolicine smućenih newyorških autora grafita. Doduše, kao što su ovog vikenda izvijestili 'Los Angeles Times' i 'New York Times', iza kulisa nešto se događa. Pentagon je obavijestio Kongres da Bushova vlada kao potencijalne ciljeve napada nije zacrtala samo sedam država već da namjerava potaknuti i razvoj minijaturnih atomskih bombi. Nije jasno jesu li ta otkrića možda lansirana iz samih krugova u vladi radi upućivanja neizravnog ali jasnog signala 'osovini zla' što bi joj se moglo dogoditi u najgorem mogućem scenariju. Tu pretpostavku pobija činjenica da je dopredsjednik Dick Cheney u nedjelju krenuo u posjet nizu arapskih zemalja i tim otkrićem dobio neugodan diplomatski dodatak prtljazi, koji bi mogao naškoditi njegovim nastojanjima da skuje antiiračku koaliciju. Razmatranja navedena u dokumentu pokazuju, doduše, da Sjedinjene Države opsežno rade na nečemu što bi se moglo nazvati razradom mogućih sigurnosno-političkih preventivnih i reakcijskih mjera. Složenijoj predodžbi terorističke prijetnje trebala bi biti suprotstavljena složenija skala mogućih vojnih odgovora, koja ne isključuje ni upotrebu atomskog oružja. Doduše, teško je razaznati kakav bi priželjkivani učinak minijaturizirane atomske bombe trebale polučiti kako bi nadmašile već postojeće atomske bombe tradicionalno kobnog kroja. Pojedinačne terorističke skupine kojima su te mjere namijenjene vjerojatno neće biti impresionirane. Naime, upotreba minijaturnih atomskih bombi u funkciji oružja koje će razbijati bunkere u borbi protiv podzemnih skladišta kemijskog i biološkog oružja bila bi uvjetovana vrlo podrobnim poznavanjem njihove lokacije i strukture a svaka će odlučna država-negativac vjerojatno lako pronaći sredstva i načine da navede svoje protivnike na krivi trag kada je o tome riječ. No, krajnje neizvjestan vojni smisao takvih bombardiranja kompenziran je daleko većim zlom: naime, minijaturne atomske bombe ne bi služile samo za zastrašivanje već bi širom svijeta bitno snizile prag upotrebe atomskog oružja. Atomska je bomba dovoljno strašna već kao apokaliptična prijetnja - kao uistinu primijenjeno sredstvo za borbu mogla bi prerasti u globalnu egzistencijalnu prijetnju. Preostaje tek nada da Bushova vlada neće oblikovati svoju protuterorističku borbu samo na temelju takvih fantazija o vojnotehničkoj izvedivosti već da će pronaći primjerenije načine za uspostavu veće sigurnosti u opasnom svijetu", zaključuje Christoph Winder.