NJ 27.II.-DIE WELT-BUSHOVA DOKTRINA

NJEMAČKA DIE WELT 27. II. 2002. Stiže Bushova doktrina "Zastupati mišljenje da SAD neće napasti Irak jer su međunarodni rizici veliki, sve je riskantnije. Washington je odlučan dati fundamentalnu prednost odvraćanju svih opasnosti od Sjedinjenih Država. To proizlazi iz sirovog plana nove vanjskopolitičke koncepcije koji kruži na Potomacu i vjerojatno će u dogledno vrijeme ugledati svjetlo dana. Bushova doktrina tvori povijesni rez. Ona mijenja redoslijed u vanjskoj politici. Ona čak ne isključuje ni primjenu atomskog oružja ako se druga sredstva pokažu preslabima da pogode terorističku opasnost u izvor i srž. Bushova doktrina još nije primijenjena ali je formulirana. To je globalna doktrina ofenzivne obrane. Sve države, čak i savezničke, procjenjuje po jednom jedinom kriteriju, jesu li spremne i kadre boriti se protiv terorizma svim sredstvima, razoriti 'gusarske luke', aktivno onemogućavati širenje oružja za masovno uništavanje, Al Kaidi, njezinim ograncima i drugim terorističkim skupinama uskratiti potporu i logistiku, vlastita sredstva za masovno uništavanje držati pod najstrožim nadzorom (slučaj Pakistana) i obustaviti proizvodnju takvog oružja (Irak, Iran, Sjeverna Koreja). Ako države odbiju tu doktrinu, moraju računati s vojnom intervencijom. Ako nisu kadre slijediti je, i dalje će biti pod nekom vrstom nadzora 'droge'. Ako ulože prigovor, slovit će kao nepouzdane, u slučaju upornog protivljenja, kao potencijalan neprijatelj. U sirovom planu Bushova doktrina udiše izrazite konzekvencije. Implementirana u takvom obliku, iznova definira pojam saveznika. Postojeći saveznički odnosi bit će podvrgnuti njezinim mjerilima. Svjetska se politika iznova podešava. Događaj podsjeća na 1947. i godine hladnoga rata sa Sovjetskim savezom koje su slijedile. S tri razlike: jedina velesila SAD nalazi se u vrućem ratu. Odlučna je na napad na svoj teritorij i na daljnje prijetnje odgovoriti svim sredstvima. U tom sukobu ne priznaje neutralnost. Postoje samo dva stajališta: za ili protiv Sjedinjenih Država. Doktrina sliči arsenalu oružja. Njezina primjena pitanje je strategijskog 'trenutka'. Kad kucne, neće se odmah uporabiti sve oružje - načelno to nije nužno. Često je dovoljno pokazati sredstva mučenja da bi se postigao politički cilj doktrine. Ako se politički djeluje, mogu postojati razlozi koji blokiraju vojnu primjenu, ometaju ili ju ne čine preporučljivom. Napad na Irak s ovaj put bezuvjetnim ciljem uklanjanja Sadama Huseina prema doktrini se čini vrlo uvjerljivim, ali zbog nepredvidljivih posljedica još uvijek kao 'last resort'. Amerika je svjetska sila, ne svemoćna sila. Između 1947. i 1991. SAD je u razvijanju Trumanove doktrine slijedio tri cilja: 1. Isključivanje Sovjetskog saveza kao svjetske sile. 2. Konsolidirane granice cijele Njemačke. 3. Očuvanje američkog statusa 'europske sile' (Jim Baker u govoru o 'novom atlanticizmu' u Berlinu 1989.). Svi su ciljevi postignuti, zadnji širenjem NATO-a koje je Clinton pokrenuo 1994. Bushova doktrina neće se u svojem razvitku ograničiti na uklanjanje terorističkih podzemnih sila i njihovih pomagača. Njihov dosljedni progon implicira širenje u tri smjera: - nadzor prednjih i srednjih azijskih tranzitnih država od Kavkaza do Hindukuša; - sprječavanje islamističkog osvajanja vlasti u Saudijskoj Arabiji; - usredotočenje zanimanja na Iran, Indiju i Kinu gdje nastaju nove aglomeracije moći. Deset godina poslije hladnoga rata, izazvana akcijama organiziranog terorizma protiv SAD-a, izbija razlika između političkih kultura Amerike i Europe. Bush svojom ofenzivnom strategijom defenzive, prijetnjama i borbenim pojmovima ('osovina zla'), slijedi pravila svjetske sile koja su u biti očuvana, ali u intelektualnom diskursu slove kao arhaična. Europa, oklijevalo u razumijevanju terorističke globalne opasnosti, emocionalno visi na 'ireverzibilnosti' mirovnog razvitka (Genscherov smjer) kao na duhovnoj infuziji. Time dolazi u opasnost da nestane s američkog radarskog zaslona. Obrambeni savez protiv Sovjetskog saveza kao aktivnog eksponenta svjetskog komunizma počivao je na konsenzusu i stvorio je oštru političku definiciju 'Zapada'. Samoobrana SAD-a od terorizma traži solidarnost i izvan Zapada, cijeli svijet država podčinjava svojem političko-vojnom diktumu i operira s koalicijama u pojedinim područjima sukoba. Zapad i njegov savez će se ili svrstati ili raspasti. Kao globalna strategija, Bushova doktrina odgovara na stvarnu svjetsku opasnost. Nužno sadrži provokativne elemente. Diktira kodeks ponašanja na rubu podčinjavanja. Doktrina je osumnjičena za hegemoniju. Činjenica da terorizam predstavlja svjetsku opasnost, 'načelno' nije prijeporna. Ipak, protiv posljedica, diobe svijeta na prijatelje-neprijatelje, dignut će se pobuna. Središta će biti Rusija i Kina. Europa zauzima nesigurnu sredinu", piše komentator lista Herbert Kremp.