DNEVNI PREGLED BR. 41 27. VELJAČE 2002.

ije RADIO GLAS RUSIJE - RGR 26. II. 2002. Petar Iskenderov: Jesu li terorističke akcije protiv SAD-a razrađivane u Bosni? Središte međunarodne terorističke organizacije Al Kaide za Europu nalazi se u Bosni ? zaključili su ovih dana NATO-ovi stručnjaci. Kao što je poznato nedugo su pripadnici SFOR-a uhitili u Bosni šestoricu Arapa za koje se pretpostavlja da su povezani s međunarodnim terorističkim strukturama. Ovaj slučaj nije završen. Petorica Alžiraca i jedan Jemenac, ili također, Alžirac trenutno se nalaze u američkoj vojnoj bazi Guantanamo. Njihovim saslušavanjem i istragom na licu mjesta utvrđene su senzacionalne činjenice. Istražni suci su se domogli kompjuterskih materijala i dosjea s detaljnim informacijama o tornjevima Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku, i zgradi Pentagona i vladinih ustanova u Washingtonu. Drugi podaci tiču se eksplozija kraj američkih ambasada u Keniji i Tanzaniji 1998. godine i oštećenja također američkog torpednog razarača Cole u Jemenu pretprošle godine. Sve se to nalazilo u sarajevskoj podružnici saudijske humanitarne agencije koja se službeno bavi davanjem pomoći bosanskoj djeci. Jedan od uhićenika bio je uposlen baš u njoj. Tamo su otkriveni i detaljni zrakoplovni naputci, te oprema za krivotvorenje isprava suradnika američkog State Departmenta. Istodobno su dobiveni podaci o prijenosu pozamašnih sredstava preko te agencije za financiranje terorističke aktivnosti. Agencija Associated Press navodi iznos od preko 6 stotina milijuna dolara. Uz to, ovu agenciju osnovao je saudijski princ Salman ben Abdul Aziz. Američki dnevnik Boston Globe prvi je priopćio da je u Sarajevu otkriveno središte za organizaciju rujanskih terorističkih akcija u New Yorku i Washingtonu. Kasnije su predstavnici američkih i bosanskih vlasti, pod uvjetom anonimnosti, potvrdili ovu informaciju agenciji Associated Press. Prva žrtva ovog skandala među visokim dužnosnicama bio je general bosanske muslimanske vojske Sulejman Vranj. Zapovjednik SFOR-a John Silvester izdao je zapovjed da mu se zabrani bilo koja dužnost. U sjedištu zapovjedništva SFOR-a ova se mjera objašnjava formalnim sudjelovanjem generala Vranja u prosvjednim akcijama protiv uhićenja alžirske šestorice. Ali promatrači misle da Al Kaida i druge međunarodne terorističke organizacije imaju u Bosni daleko dublje korijene nego što izgleda na prvi pogled. Prema podacima američkih i talijanskih izvora, jedan od uhićenika Bensajah Belkačem je najbliži suborac Osame Bin Ladena na europskom tlu. Upravo je Belkačem bio zadužen za koordinaciju akcija islamskih terorističkih struktura na Balkanu. On je, na primjer, rješavao, na razini najvišeg političkog vrha BiH-a, pitanja o davanju bosanskog državljanstva ekstremistima iz svih muslimanskih zemalja. Prema različitim informacijama, za vrijeme rata u Bosni na strani lokalnih muslimana borilo se od 3 do 10 tisuća pridošlica iz Bliskog i Srednjeg istoka, te Sjeverne Afrike. Uspjeli su stvoriti razgranatu mrežu financijskih i vojno- tehničkih struktura zbog čega je Balkan postao jedno od središta međunarodnog terorizma. I do toga je dolazilo uz toleranciju zapovjedništva SFOR-a i vlasti muslimansko-hrvatske federacije. Upravo su ovi posljednji svojedobno zaključili da nema nikakvog kriminala u akcijama šestorice Alžiraca, te su ih pustili na slobodu. A ovih dana, uz čudnu toleranciju policije muslimansko- hrvatske federacije, Bosnu su napustila devetorica Egipćana. Vlada Egipta još je u prosincu uputila Sarajevu zahtjev za njihovo uhićenje zbog umiješanosti u terorističke akcije. Očigledno milijuni dolara koje su saudijski i drugi fondovi i organizacije doznačivali za pomoć izbjeglicama i siromašnima, trošeni su u druge svrhe, uključujući i podmićivanje lokalnih činovnika. Samo prema službenim podacima, u Bosni ima oko 120 muslimanskih organizacija takve vrste. Spomenuti uhićenici radili su u nekom od njih. Zapad postaje svjestan kakve su strukture formirane u Bosni, uz optimistična izvješća o uspješnoj realizaciji Daytonskog mirovnog sporazuma iz 1995. godine. Istodobno čini jednake pogreške i na Kosovu. Zapad, kao i ranije u Bosni, provodi u srpskoj pokrajini politiku dvostrukih standarda. Vojna i politička potpora albanskim ekstremistima od strane NATO-a omogućila im je da pretvore Kosovo u svoju očevinu i žarište terorizma koje ugrožava čitav Balkan. (RFE) GLAS AMERIKE - VOA 26. II. 2002. Pregled tiska Američki analitičari nisu našli znakova da je bin Laden imao nuklearno oružje ? javlja New York Times. Dapače, analiza pronađenih sumnjivih kanistara, kompjutorskih diskova i dokumenata pokazala je da su bin Ladena i Al Kaidu možda prevarili krijumčari koji su im prodali primitivne kontejnere s rukom nacrtanim mrtvačkim lubanjama. Washington Post javlja da su američke i europske vlasti postigle znatne uspjehe u prekidanju najvećeg lanca krijumčarenja oružja na svijetu koji opskrbljuje Al Kaidu, pobunjenike Abu Sajafa na Filipinima i pobunjeničke snage u Africi. Kako piše list, američke obavještajne službe već tri godine pokušavaju tajnim metodama razbiti mrežu bivšeg sovjetskog časnika Victora Bouta koja dostavlja moderno oružje diljem svijeta. Početkom mjeseca u Bruxellesu je uhićen njegov bliski suradnik koji je u međuvremenu otkrio pojedinosti o funkcioniranju Boutove mreže. Los Angeles Times jutros piše da se otisci prstiju sve rjeđe prihvaćaju u sudnicama kao dokazni materijal ? jer više od polovine stručnjaka za otiske ne prolazi na državnom ispitu stručnosti... A Christian Science Monitor osvrće se na cijenu upravo završene Olimpijade u Salt Lake Cityju koja je stajala gotovo dvije milijarde dolara, te se pita ? hoće li se ovaj veliki sportski događaj pokazati profitabilnim kao što je bila Olimpijada u Los Angelesu 1984, ili će više nalikovati Olimpijadi u Montrealu 1976. godine čiji dugove stanovnici tog grada i danas otplaćuju. (VOA) BRITANSKI RADIO - BBC 26. II. 2002. Pregled tiska "Dok naslovnim stranicama britanskog tiska dominira afera oko ministra prometa koja je otvorila pitanje odnosa vlade i državne službe, u vanjskopolitičkim rubrikama najviše pažnje posvećuje se novom nasilju na Bliskom istoku, početku predizborne kampanje na predsjedničkim izborima u Francuskoj i budućnosti Europske unije. Neke od novina kratko pišu o nastavku suđenja Slobodanu Miloševiću pred Haaškim sudom, a samo 'The Independent' objavljuje poduži članak posvećen pitanju uhićenja bivšeg zapovjednika vojske Republike Srpske Ratka Mladića, kojeg je Tribunal optužio za genocid. Dopisnik 'The Independenta' u Beogradu, pozivajući se na izvor blizak vlastima koji je želio ostati anoniman, piše da su vlasti u Srbiji otvorile vrata za uhićenje generala Mladića, budući da mu je prije nekoliko tjedana rečeno da više neće uživati zaštitu Vojske Jugoslavije. Jučerašnja izjava tog visokog srpskog dužnosnika predstavlja prvu neizravnu potvrdu da Ratko Mladić barem dio vremena provodi na teritoriju Srbije. Istodobno, zaključuje novinar 'The Independenta', to znači da je kao umirovljeni časnik on pod jurisdikcijom civilnih vlasti u Srbiji koje imaju barem teoretsku priliku da ga uhite. 'The Independent' u dodatku posvećenom komentarima i analizama navodi da je nakon 11. rujna u Sjedinjenim Državama, prema podacima skupina za zaštitu ljudskih prava, uhićeno dvije tisuće ljudi koji nemaju nikakvu pravnu zaštitu, protiv kojih nije podignuta optužnica i nisu izvedeni pred sud. Njihova sudbina je gotovo potpuno nepoznata. O tim slučajevima se rijetko raspravlja u javnosti i oni ne privlače pažnju medija, djelomično zbog toga što se u skladu s raspoloženjem koje trenutno prevladava u Americi ne dovodi u pitanje djelatnost službi za sigurnost koje pokušavaju spriječiti daljnja zlodjela na američkom tlu. Novinar 'The Independenta', međutim, ocjenjuje da je riječ o skandalu koji predstavlja sramotu za Ameriku. 'The Times' prenosi upozorenje glavnog tajnika UN-a Kofija Anana Washingtonu, upućeno nakon razgovora s britanskim premijerom Blairom u Londonu, da ne pokreće vojnu akciju protiv Iraka. Gospodin Anan, koji će se početkom rujna sastati s šefom iračke diplomacije, naglasio je da takav napad u ovom trenutku ne bi bio mudar. I dok premijer Blair bezrezervno podupire planove predsjednika Busha, 86 od 100 laburističkih poslanika, u anketi koju je proveo BBC, protivi se takvoj akciji, ističe list". (BBC) DEUTSCHE WELLE - DW 26. II. 2002. Pregled tiska Izmjene prijedloga novog zakona o useljavanju stranaca u Njemačku glavna je tema današnjih komentara njemačkog tiska. Svojim pristankom da neke od zahtijeva oporbe uvrsti u tekst zakona, vladajuća koalicija pokušava u posljednji trenutak ipak ostvariti dogovor s demokršćanima i na taj način postići izglasavanje zakona prije parlamentarnih izbora u jesen ove godine. Gerhard Schroeder se ponovo pokazao majstorom političkog taktiziranja, tvrdi u svom komentaru list Berliner Morgenpost, i dodaje da je neposredno prije glasanja o novom zakonu o useljavanju u saveznom parlamentu kancelar zelene uspio natjerati na ustupke, i time doveo oporbu u nepriliku. On ponovno odbijanje zakona neće moći uvjerljivo opravdati. Brandenburški ministar unutrašnjih poslova iz demokršćanske stranke Joerg Schoenbohm već je najavio da bi nakon ovih izmjena mogao pristati na zakon. Istodobno Schroeder pregovara i sa Strankom demokratskog socijalizma čiji mu pristanak također treba. Stoiberu bi bilo pametno da ove signale ozbiljno shvati. Poraz demokršćanske unije pri glasanju ugrozio bi njegove izglede na parlamentarnim izborima, dok bi mu pristanak mogao samo koristiti - na taj način bi kandidat za kancelara mogao pokazati da je političar umjerene sredine a ne desnice, drži komentator lista Berliner Morgenpost. List Frankfurter Rundschau tvrdi da su izgledi za usvajanje zakona sada bitno poboljšani, što je omogućeno djelomičnim odustajanjem stranke zelenih od nekih svojih ranijih stavova, i nastavlja da je pitanje jesu li zeleni sada ponovo pokleknuli možda zanima stručne promatrače. Ali iz njihove perspektive bolji zakon o useljavanju objektivno nije moguće izglasati prije parlamentarnih izbora. To je politički paradoks: upravo pristajanjem na kompromis i odustajanjem od nekih svojih zahtijeva, zeleni poboljšavaju svoje izglede da ostanu na vlasti i nakon jesenskih izbora. Razlog: prihvaćanje zakona o useljavanju predstavljalo bi neuspjeh Edmunda Stoibera, kalkulira komentator lista Frankfurter Rundschau. I berlinski list Die Welt drži da se dosadašnja rasprava o zakonu prije svega mora gledati u svjetlu predizborne kampanje za predstojeće parlamentarne izbore. Iako bi po svim pravilima igre kompromis oko useljavanja morao već odavno biti mrtav, još uvijek se pregovara, razgovara i taktizira. Nitko ne zna kakve bi posljedice neka odluka mogla imati. Svatko zna da će se novi zakon morati donijeti. Sadašnja borba vodi se oko toga hoće li zakon biti u javnosti shvaćen kao reformski uspjeh vladajuće koalicije protiv Stoibera, ili će Stoiberu uspjeti dokazsti kako argumenti razuma govore protiv Schroedera, tvrdi komentator Die Welta. (DW) RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 25. II. 2002. Zagreb: Ustavni zakon o pravima manjina u tuđmanovskoj kolotečini. Prilog Ines Šaškor. Iz saborske je procedure povučen nacrt ustavnog zakona o položaju nacionalnih manjina. Donošenje toga zakona bila je jedna od hrvatskih obveza kod ulaska u Vijeće Europe, kao i kod sklapanja sporazuma i stabilizaciji i pridruživanju s EU-om. Hrvatska će posve sigurno dobiti međunarodnu pljusku zbog povlačenja iz procedure Ustavnog zakona o položaju nacionalnih manjina. Je li taj zakon bio baš tako katastrofalno loš, pa se morao povući, neovisno o šteti za državu? Tekst koji je sada odbačen nastao je u okrilju ove iste vlasti, od strane radne skupine koju je formirao nesporni stručni autoritet, bivši ministar uprave i pravosuđa profesor Stjepan Ivanišević. Zanimljivo je da osporavatelji upravo tu činjenicu zaobilaze i žele stvoriti dojam kako je cijeli tekst odnekud nametnut. Neki članovi radne skupine tek su na samoj raspravi u saborskom Odboru za Ustav doznali da će se cijeli tekst povući i da se kreće od početka. Glavni argument za odbacivanje je što, kako tvrdi SDP-ev predsjednik Odbora za Ustav Mato Arlović, ne bi dobio dvotrećinsku većinu u Saboru i što nekim rješenjima dovodi većinski hrvatski narod u položaj manjine. U vehementnom odbacivanju predloženog nacrta Arlović ga je protumačio kao politikantski motivirano zalaganje dijela srpskih predstavnika za političkom autonomijom. Njegove riječi da se predlagači zalažu za to da pripadnici manjina osnivaju čak i crkve, objektivno razbuktavaju nacionalne strasti i izazivaju mrzovolju prema manjinama. Članovi radne skupine, naprotiv, drže da o tome nema ni govora, da je tekst stručno podoban za usvajanje, te da su se amandmanima mogle popraviti neke nedorečenosti. I u Ministarstvu vanjskih poslova gdje znaju što Hrvatsku sve čeka na putu u Europu, očekivali su upravo takav rasplet. Zašto se vlast ipak odlučila da nakon dvije godine kreće ispočetka, pa i po cijenu međunarodih kritika? U pitanju je procjena da nije vrijeme za geste prema manjinama, prije svega srpskoj jer ostale su ovdje u položaju da trpe kolateralnu štetu. U vizuri vlasti bavljenje manjinskim temama smanjuje rejting u javnosti. Ova vlast ima neodoljivu potrebu svidjeti se onima koji sumnjaju u njezino hrvatstvo. Zbog toga se još ne objavljuje nacionalni sastav stanovništva Hrvatske, iako je popis obavljen prije skoro godinu dana, zbog toga se i ono što se čini u olakšavanju povratka ne otkriva na velika zvona, a pojave šikaniranja Srba skrivaju, zbog toga premijer u dvije godine nije napravio niti jednu jedinu gestu prema najvećoj manjinskoj zajednici u zemlji. Ratne traume jesu velike i za jedan dio Hrvata ostat će zauvijek nezaliječene. Ali nakon rata koji je tako masovno zahvatio pripadnike pojedine zajednice, upravo je vlast ta koja pruža ruku, pomaže integraciji i olakšava normalan život. Srbi koji su ostali u Hrvatskoj bili su u hadezeovsko vrijeme izloženi šovinstičkoj mržnji koja je prema njima nesputano emitirana. Pokazuje se da ova vlast ne želi učiniti ništa što bi zahtijevalo intelektualni napor, rizik, pošteno zalaganje da se izađe iz tuđmanovske kolotečine. Slaba je utjeha što nije samo srpsko pitanje to koje koalicija ne miče s mjesta. (RFE) RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 26.II.2002. Ideološka globalizacija "Riječ 'globalizacija' izmišljena je kao ideološka izlika za rat koji zapadni svijet predvođen SAD-om vodi kako bi zavladao cijelim svijetom. Jedna od najvažnijih sastavnica tog rata je ideološko zatupljivanje čovječanstva u duhu koji je poželjan za globalizatore, tj. ideološke globalizacije. Navest ću nekoliko tipičnih (i jako aktualnih) primjera. S visina ideološke globalizacije pušten je u promet izraz 'informacijsko društvo' koje navodno određuje razinu društvenog razvitka koju su gotovo dosegnule zapadne zemlje i koje će biti buduće stanje čitavog čovječanstva. Tu imamo tipičnu pojavu suvremene zapadne ideologije. Njegova je podvala u tome što se naglašavaju pojedinačni aspekti ljudskog života koji privlače pozornost, ili senzacionalna znanstvena otkrića i tehnički pronalasci i njihova se uloga prekomjerno napuhava, a ljudski se život prikazuje tako kao da je to temelj bitka općenito. U tom je slučaju kao temelj i materijal za ideološku prijevaru poslužio strahoviti napredak čovječanstva na informacijskom području. Drugi primjer ideološke prijevare je zamisao o svršetku ljudske povijesti (autor je Amerikanac Fukuyama). Njezina je bit da se zapadni svijet na čelu s SAD-om tobože popeo na vrh društvene evolucije i više nema kamo. I ostatku čovječanstva ne preostaje drugo doli da teži k tom zapadno-američkom društvenom idealu koji mu ni teoretski ne dopuštaju da nadmaši. To vam je gornja granica i dalje se ne može! (...) Nedavno je iz SAD-a stigla nova strašna vijest: ugledan američki mislilac P. Buchanan (odmah nakon jednako uglednog S. Huntingtona) ustvrdio je da su živa bića, koja sam ja svojedobno nazvao 'zapadnjaci', tj. bijeli ljudi sa Zapada, pred izumiranjem. Njihov udio u ukupnom broju ljudi na planetu naglo pada i ubrzo će doći do deset posto, pa i niže. (...) No nemojte se prerano poveseliti da će zapadnjaci izumrijeti i da će se čovječanstvo osloboditi od nasilja Zapada. Tu ideološku glupost zapadni mislioci izmišljaju upravo zato što zapadni svijet koji predvodi SAD, sigurno ide ususret svjetskoj prevlasti. Zapadnjaci ne izumiru, oni će ostatak čovječanstva prije dovesti na put izumiranja, nego što će dopustiti da se to dogodi njima. (...) Sada je općenito poznato da se upravo smanjenjem postotka zapadnjaka u masi stanovništva i njihovim miješanjem s nezapadnjacima smišljeno i planski uništavaju 'nacionalne države' Zapadne Europe. Poznato je da se sličan proces zahuktao i u Rusiji kada je riječ o etničkim Rusima. Pritom se on nipošto ne događa zato što ga vlasti ne mogu omesti, već zato što ga vlasti ne žele ometati. Atomizirana masa stanovništva koju čine razni narodi najbolji je materijal za mogućnosti upravljanja kojima raspolaže Rusija koja se pozapadnjačuje. Udio zapadnjaka pada, ali njihov pritisak na čovječanstvo sve više raste. Oni sada u liku američkih političara i ideologa otvoreno žele preuzeti ulogu vladara čovječanstva. Dakako, jednom će zapadne zemlje i SAD malaksati i njihova će vlast početi slabiti. Ali, kada? Do tada će uništiti milijarde nezapadnjaka i učiniti planet neprikladnim za život ljudi. Taj proces poguban za čovječanstvo može zaustaviti samo otpor nezapadnjaka svjetskoj agresiji zapadnjaka. Jedan od uvjeta takvog otpora jest da budemo svjesni činjenice da će se u mozgove nezapadnjaka iz SAD-a preliti rijeka ideološkog lopovluka i kretenizma koje potonji nameće kao vrhunac intelektualnih postignuća čovječanstva", piše Aleksandr Zinovljev, doktor filozofskih znanosti i pisac. FRANCUSKA LIBERATION 26.II.2002. Rođen je dvojac Blair-Schroeder "Pošto je 15.II. očitovao svoju naklonost prema predsjedniku talijanskog Vijeća, konzervativcu Silviju Berlusconiju, Tony Blair se sada pokazuje u javnosti s njemačkim kancelarom, socijaldemokratom Gerhardom Schroederom. Ovaj put nije posrijedi gospodarstvo, već ustanove Europske Unije (EU): u zajedničkom pismu španjolskom kolegi Jose Mariji Aznaru čija zemlja predsjeda EU-om, dvojica čelnika predlažu niz reforma za jačanje uloge Ministarskog vijeća i Europskog vijeća šefova država i vlada. (...) Dakle, Tony Blair strpljivo nastavlja strategiju koju planira od svog dolaska na vlast 1997: izvukavši pouku iz neuspjeha britanskih konzervativaca koji su mogli samo usporiti, ali ne i zaustaviti integraciju u EU, on želi Veliku Britaniju staviti u središte Europe. Ali ne bilo kakve Europe: on želi da ona bude bliža britanskim očekivanjima, t.j. manje federalna i više međuvladina na institucijskom planu, manje regulacijska i više liberalna na gospodarskom planu. U tu je svrhu Blair znao pronaći prigodne saveznike: Francusku, kako bi obrana i vanjska politika bile samo u ovlasti država; Italiju i Španjolsku, kako bi se liberaliziralo tržište rada; i sada Njemačku, kako bi se u institucijskoj reformi sačuvala središnja uloga vlada. Prijedlozi koji su objavljeni jučer idu za tim da obnove i ojačaju Ministarsko vijeće, tj. instancu gdje su zastupljene vlade. Europsko povjerenstvo i Parlament, odveć federalne instance, ni ne spominju se. Blair i Schroeder napose predlažu da Europsko vijeće šefova država i vlada kvalificiranom većinom glasuje o pitanjima o kojima se takvim postupkom glasuje na ministarskoj razini: danas je konsenzus među šefovima pravilo. Dvojica također predlažu da rad Ministarskog vijeća, kada ovo djeluje kao zakonodavac, bude dostupan javnosti, kako bi javnost znala da ono ima veće ovlasti od Europskog parlamenta. Dvojica čelnika žele da se te izmjene prihvate prije svršetka Konvencije kojom predsjeda Valery Giscard d'Estaing... 21.II. Jack Straw, ministar vanjskih poslova, predložio je da se ukinu polugodišnje smjene predsjedateljstava. Predlaže da svako Vijeće izabere svog predsjednika na rok do dvije i pol godine. London je čak spreman da prihvati Europski ustav ako on bude olakšao djelovanje Unije. U međuvremenu, Pariz je spao na to da sudi tko će biti pobjednik: čini se da je zauvijek prošlo vrijeme kada je francusko-njemačka osovina vedrila i oblačila", piše Jean Quatremer. ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 26. II. 2002. Kritika optužbe u procesu Miloševiću "Na početku trećeg tjedna procesa svrgnutom jugoslavenskom predsjedniku Miloševića, u Srbiji i u drugim zemljama na području bivše Jugoslavije zanimanje za postupak nije popustilo. Proces se gotovo posvuda u živo prati na televiziji. Stope gledanosti su visoke. Prema suglasnim rezultatima istražitelja mišljenja, Miloševićev nastup u Haagu većina Srba ocjenjuje pozitivno. Istodobno se u ispitivanjima mišljenja potvrdilo da po mišljenju naroda UN-ov sud malo vrijedi. Uz sav oprez kod takvih ispitivanja, ipak treba zaključiti da Milošević svojom strategijom optuživanja haaškoga suda da je politička instancija usmjerena protiv Srbije, barem među svojim zemljacima nailazi na veliko odobravanje. Kritika dosadašnjeg tijeka procesa u Beogradu se može čuti i iz krugova koji ne osjećaju nimalo simpatija prema Miloševiću. Zamjera se slab nastup dosadašnjih svjedoka. Ili su bili loše pripremljeni poput kosovsko-albanskog političara Bakallija ili su potjecali iz dijelova Kosova gdje se Milošević s lakoćom mogao pozivati na zakonitu borbu protiv terorizma. Njemačkom časopisu Spiegel srpski je predsjednik vlade Đinđić rekao da je ostao bez riječi što su poslije tolikog truda suda nastupili tako beznačajni svjedoci. Postupak je ponovno nazvao skupim cirkusom. U ponedjeljak je te brzoplete riječi ipak povukao i ustvrdio da ocjenjivanje suda nije na njemu ili njegovoj vladi. Neovisni promatrači, primjerice britanski BBC, naprotiv nisu bili suzdržani u svojoj kritici optužbe. Glavnoj tužiteljici Carli Del Ponte predbacuju da računa na učinak šoka - Milošević kao pokretač srednjevjekovne okrutnosti - umjesto da ga konkretnim dokazima prikaže kao proračunatog ubojicu. No još je prerano za utemeljenu kritiku optužbe. Velike bi nade mogla dati i činjenica da će idućih mjeseci svojeg nalogodavca teretiti zločinci koje još treba uhititi. Daljnji srpski prigovor glasi da je dosadašnjim vođenjem procesa Miloševiću pružena platforma za ponovno širenje njegovih odavno poznatih paušalnih tirada protiv Zapada i predstavljanja sebe kao neumornog mirotvorca. Ali tko je ako ne Milošević, takvo je retoričko pitanje postavio beogradski komentator, glavni krivac za 300 tisuća mrtvih i dva milijuna prognanih u zadnjim ratovima na Balkanu? U jednom krugu rasprava na hrvatskoj televiziji bivši bosanski predsjednik vlade Haris Silajdžić nije dopustio dvojbe da je Milošević glavni krivac za rat i zločine. Istodobno je uputio oštru kritiku i tako zvanoj međunarodnoj zajednici koja je zbog svoje nedjelotvornosti omogućila Miloševićeve velikosrpske agresije. Apsurdnom je nazvao činjenicu da bi Miloševića trebalo osuditi zbog genocida u Bosni ali da posljedice te politike 'etničkih čišćenja' nikada nisu bile u raspravi. Više od šest godina poslije svršetka rata opstanak Republike srpske u Bosni nije ugrožen. Sadašnji predsjednik bosanske vlade Zlatko Lagumdžija rekao je da ishod procesa nije značajan, nego pouke koje će iz njega proizići, dakle zla svih etničkih diskriminacija. Nužnost svladavanja prošlosti prevladavala je i u komentarima hrvatskih medija. Dnevnik Jutarnji list ukazao je na kolektivnu krivnju Srba koji su godinama slavili Miloševića. S pravom je osuđena paušalna teza da su u ratovima zadnjeg desetljeća svi na neki način postali krivcima i da stoga nitko nema čistu savjest. Na tim temeljima nikada neće biti trajnog razumijevanja među narodima na južnoslavenskom prostoru. Novi list je zatražio da se zbog nedvojbeno utvrđene Miloševićeve krivnje ne zaboravi ni uloga hrvatskog utemeljitelja i predsjednika Tuđmana. Da je imao razumijevanja za Miloševićeve planove u Bosni i da je slične nakane imao u Hercegovini. Da ga je samo smrt spasila da uz Miloševića ne dođe pred UN-ov sud u Haagu", izvješćuje novinar lista Wok. LE TEMPS 26.II.2002. UN: sučeljen sa švicarskim nepovjerenjem i s nerazumijevanjem svijeta "Za vjenčanje je potrebno dvoje. Švicarci će još do nedjelje razmišljati hoće li se ponovno oženiti. Ostali su već rekli da. Dovoljno je slušati izjave koje se opetuju u hodnicima sjedišta Ujedinjenih naroda na Manhattanu ili u uredima na East Sideu, da bi se u to uvjerili: Konfederacija je poželjna. Nema ni traga neprijateljstvu ili bilo kakvu otporu na tim mjestima, kao ni ravnodušnosti. 'Švicarska je za UN dodatna vrijednost', kaže Michael Moller. Taj Danac, član ureda Kofija Annana u glavnom tajništvu, ukratko sažima opće mišljenje. 'Bez Švicarske, dodaje, nije zadovoljen zahtjev organizacije za univerzalnošću'. (...) Diplomati koji rade u UN-u u New Yorku često su navraćali u Ženevu, u europsko sjedište. Tako su se zbližili sa Švicarskom, njezinim političkim sustavom i posebnim položajem u Europi koji ju čuva od otrcanosti i zaborava. 'Doista mi je jasna, kaže jedan od njih, predodžba koju Švicarci imaju o svojoj zemlji, o njezinoj jedinstvenoj povijesti i ravnoteži. Ali, vidim isto tako da se stvari oko njih mijenjaju i da većina ljudi znade kako postupci pojedine zemlje utječu na ostale. Budući da previše želi sačuvati svoju osebujnost, Švicarska bi mogla izgubiti sposobnost djelovanja i utjecaja'. Briga za neutralnošću i neovisnošću kako je vide protivnici ulaska, zacijelo najviše čudi diplomate koji kao profesionalci rade u UN-u. 'Bio sam na odmoru u Švicarskoj i vidio početak kampanje, sjeća se Michel Duval. Čini mi se da mnogi građani organizaciju zamišljaju kao prisilu koje zapravo nema'. Ustvari, UN-ov se zakon nameće državama članicama kada Vijeće sigurnosti, pokušavajući riješiti neki sukob, primjenjuje članak 7. Povelje o sankcijama i o djelovanju. 'Čak i u takvim prilikama, uzvikuje jedan savjetnik, nije mi jasno gdje je problem za Švicarsku. Kada su se donosile odluke o gospodarskim ili diplomatskim sankcijama, Savezno vijeće redovito ih je prihvaćalo, premda zemlja to nije morala učiniti. Kada je riječ o vojnom upletanju, Vijeće sigurnosti ni od koga ne može tražiti da sudjeluje; svaka država odlučuje hoće li sudjelovati ili ne. Uostalom, nevojni dio operacija o kojima odlučuje UN sve je važniji'. Švedska koja je ušla 1946., imala je tada brige dosta slične onima koje danas muče jedan dio Švicaraca. 'Moja se zemlja, kaže predstavnica Stockholma u New Yorku, najviše plašila da će morati izvršavati zakon velikih, da će biti uvučena u sukob i da će morati birati stranu. Bilo je to u opreci s našom neutralnošću. Tada je pravo veta u Vijeću sigurnosti, po našem mišljenju, zbog toga bilo važan institut. Sa svršetkom hladnoga rata, taj je švedski strah nestao. On je još uvijek živ u Švicarskoj, a glavna je posljedica tog stalnog otpora, prema viđenju iz ureda na Manhattanu, to što zemlja ostaje bez instrumenata koji bi joj omogućili da širi svoj utjecaj. 'U instancama koje su im otvorene, Švicarci znaju uspješno braniti svoju stvar i promicati tehnička pitanja, kaže drugi europski veleposlanik. Nije li besmisleno da tu akciju ne provedu do kraja, pregovarajući, sklapajući saveze i glasujući na koncu?' Prošle je godine Švicarska u Vijeću sigurnosti iznijela prijedlog o ciljanim financijskim sankcijama čija je svrha spriječiti da UN-ov embargo više pogodi puk nego vlade kojima je namijenjen. To je golem posao koji se dugo pripremao na nekoliko međunarodnih susreta. 'No Švicarska koja je financirala taj posao, čudi se Michael Moller, sada ne može sudjelovati u njegovu nadzoru i primjeni. Po prirodi stvari, ona je u tome osuđena na ulogu savjetnika. Nije li to šteta?'", iz New Yorka izvješćuje Alain Campiotti. ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 26. II. 2002. "Poljska u EU, ali ne kroz zadnja vrata" "(...) Iako Bruxelles stišće kesu, poglavito u pitanju poljoprivredne politike, i politike regionalnih pomoći, poljski predsjednik Aleksander Kwasniewski, kojega se danas očekuje u Rimu u trodnevnom službenom posjetu, ostaje uvjeren da će se širenje Europske Unije 'dogoditi na ravnopravnim osnovama, uz prihvaćanje istih pravila i istih načela za stare i nove članice', te da će Poljaci unatoč tome što se nevoljko odazivaju na birališta u posljednje vrijeme, 'u većini glasovati za Uniju' na referendumu sazvanom da ratificira ulazak Varšave u EU. Poljska, kaže, 'želi da se prema njoj odnosi kao prema drugim partnerima, s jednakim obvezama i pravima'. - Gospodine predsjedniče, u središnjoj Europu euroskepticizam je u porastu. Mnogi se boje da će prema njima odnositi kao prema građanima drugog reda, da će ući u Europu na ulaz za služinčad, da će morati trpjeti ograničenja i nepravde. = Poljska će ući u Europu kroz glavni ulaz. Ne postoje ljestvice, već razlike. Smatra li se možda Velika Britanija koja nije prihvatila euro zemljom druge kategorije? Problem je u različitim razinama gospodarskog razvoja koji će trajati određeno vrijeme. U tome je smisao integracije: jednake mogućnosti i uvjeti za poboljšavanje gospodarstva. Poljaci neće moći odmah težiti prosječnim europskim primanjima, nego moraju iskoristiti goleme mogućnosti koje nudi tržište Unije. - Jedan poljski pregovarač je kazao da Varšava predstavlja za Europsku uniju veliku mogućnost i istovremeno neugodnu glavobolju. = To je sud kojega dijelim. U Poljskoj su nazočne sve velike europske industrije, potrošačko tržište je u stalnom širenju, sedma smo zemlja u Europi po broju prodanih automobila. U Europu će ući zemlja sa 40 milijuna stanovnika, velikim ljudskim potencijalom, što stvara niz problema. Širenje je izazov i ozbiljan ispit za kojega se pripremamo proći s najvećim angažmanom. - Ulaskom u Europu poljske će granice postati vanjske granice Europske unije. Počevši od srpnja slijedeće godine, kako bi ih prešli, Bjelorusi, Rusi i Ukrajinci trebat će vizu. Neki frkću nosom, aludirajući na novu željeznu zavjesu. = Pregovaramo sa susjedima kako bi olakšali kretanje osoba. Uvest će se sustav višestrukih i dugotrajnih viza kako bi olakšali prijelaz granice koja će istovremeno biti pojačana radi borbe protiv kriminaliteta, krijumčarenje droge i terorizam. Uviđamo da nove mjere neće biti primljene s radošću, poglavito od strane poljskih građana koji žive u inozemstvu. Učinit ćemo što je moguće kako bi pojednostavili procedure, smanjili teškoće i otkloniti neugodan osjećaj nove željezne zavjese. (...) - Koju ulogu Poljska namjerava igrati u novoj Europi? = Naša je povijest europska. Mi smo mjesto susreta, tranzitna zemlja između istoka i zapada koja želi izvoziti stabilnost i predstavljati čimbenik stabilnosti. Donijet ćemo zanos, nove energije, ideje, dah svježine, razmjerno smo mlado društvo, i vjeru u Europu temeljenu na kršćanskim vrijednostima i tradicijama koje nedostaju u određenim europskim ambijentima, a od kojih Europa može imati koristi.(...)", piše Sandro Scabello. AUSTRIJA APA 26. II. 2002. Srpska akademija brani se od 'politizacije' svojeg memoranduma "Srpska akademija znanosti i umjetnosti (SANU) brani se od 'politizacije' svojeg prijepornog 'memoranduma', objavljenog 1986. Optužnica UN-ovoga suda za ratne zločince u procesu protiv bivšeg jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića 'pokušava iskoristiti memorandum kao ideologijski temelj navodne velikosrpske politike', rečeno je u ponedjeljak u Beogradu u izjavi Akademije. Sva tumačenja o 'velikosrpskom značaju neznanstvene su, nepoštene i zlonamjerne', naglasio je Dejan Medaković, predsjednik SANU jugoslavenskoj državnoj televiziji RTS. Da su 'zabrinuti' i zbog dijela masovnih medija koji su se priključili 'senzacionalističkom načinu kampanje pogrda na SANU'. Akademija želi 'još jedanput potvrditi sve svoje zaključke koji se odnose na značaj i svrhu tekstova koji su ilegalno i nedovršeni predstavljeni javnosti pod oznakom 'Memorandum SANU'. Time se Akademija pozvala na to da je jedan dio 'memoranduma' od 74 stranice objavljen u listu Večernje novosti još prije dovršenja 26. rujna 1986. i izazvao silovite rasprave u svim republikama tadašnje Jugoslavije. I Milošević se još u prvom govoru pred UN-ovim sudom pozvao na 'memorandum': 'Suprotno svim tvrdnjama tužitelja da se tu vodi postupak zbog zločina pojedinca, ipak se radi o cijelom srpskom narodu. Optuženi su svi, zajedno s inteligencijom koju predvodi Akademija znanosti i umjetnosti. Tvrdi se da je memorandum Akademije (o etničkim pitanjima), bio duhovni temelj za zločine nad Albancima', naglasio je bivši predsjednik optužen za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid. Do danas prijeporni 'memorandum' sastoji se od dva dijela. Dok se u prvom dijelu ('Kriza jugoslavenskog gospodarstva i društva') ponajprije traže izlazi iz gospodarske krize, u drugom se prijepornom dijelu ('Položaj Srbije i stanje srpskog naroda') poglavito radi o nacionalnim pitanjima. Među tvorcima memoranduma bio je i srpski književnik i bivši jugoslavenski predsjednik Dobrica Ćosić. Dokument su najprije osudili i srpski političari koji su bili svjesni njegove razorne snage. Predbacili su akademicima da su sročili 'politički opasan tekst' koji sadrži 'sumnjive teze strahovito nacionalističkih' obilježja. U tekstu memoranduma objavljenom u jugoslavenskim medijima riječ je o možebitnim katastrofalnim posljedicama jugoslavenske krize koja bi mogla završiti i raspadom države. U tom bi slučaju najviše morala profitirati Srbija, ponajprije u obliku teritorijalnog širenja. Kosovo je nazvano 'srpskim područjem', stanje Srba U Hrvatskoj 'žalosnim', jer da 'nemaju nacionalnih prava'". NJEMAČKA DIE WELT 27. II. 2002. Stiže Bushova doktrina "Zastupati mišljenje da SAD neće napasti Irak jer su međunarodni rizici veliki, sve je riskantnije. Washington je odlučan dati fundamentalnu prednost odvraćanju svih opasnosti od Sjedinjenih Država. To proizlazi iz sirovog plana nove vanjskopolitičke koncepcije koji kruži na Potomacu i vjerojatno će u dogledno vrijeme ugledati svjetlo dana. Bushova doktrina tvori povijesni rez. Ona mijenja redoslijed u vanjskoj politici. Ona čak ne isključuje ni primjenu atomskog oružja ako se druga sredstva pokažu preslabima da pogode terorističku opasnost u izvor i srž. Bushova doktrina još nije primijenjena ali je formulirana. To je globalna doktrina ofenzivne obrane. Sve države, čak i savezničke, procjenjuje po jednom jedinom kriteriju, jesu li spremne i kadre boriti se protiv terorizma svim sredstvima, razoriti 'gusarske luke', aktivno onemogućavati širenje oružja za masovno uništavanje, Al Kaidi, njezinim ograncima i drugim terorističkim skupinama uskratiti potporu i logistiku, vlastita sredstva za masovno uništavanje držati pod najstrožim nadzorom (slučaj Pakistana) i obustaviti proizvodnju takvog oružja (Irak, Iran, Sjeverna Koreja). Ako države odbiju tu doktrinu, moraju računati s vojnom intervencijom. Ako nisu kadre slijediti je, i dalje će biti pod nekom vrstom nadzora 'droge'. Ako ulože prigovor, slovit će kao nepouzdane, u slučaju upornog protivljenja, kao potencijalan neprijatelj. U sirovom planu Bushova doktrina udiše izrazite konzekvencije. Implementirana u takvom obliku, iznova definira pojam saveznika. Postojeći saveznički odnosi bit će podvrgnuti njezinim mjerilima. Svjetska se politika iznova podešava. Događaj podsjeća na 1947. i godine hladnoga rata sa Sovjetskim savezom koje su slijedile. S tri razlike: jedina velesila SAD nalazi se u vrućem ratu. Odlučna je na napad na svoj teritorij i na daljnje prijetnje odgovoriti svim sredstvima. U tom sukobu ne priznaje neutralnost. Postoje samo dva stajališta: za ili protiv Sjedinjenih Država. Doktrina sliči arsenalu oružja. Njezina primjena pitanje je strategijskog 'trenutka'. Kad kucne, neće se odmah uporabiti sve oružje - načelno to nije nužno. Često je dovoljno pokazati sredstva mučenja da bi se postigao politički cilj doktrine. Ako se politički djeluje, mogu postojati razlozi koji blokiraju vojnu primjenu, ometaju ili ju ne čine preporučljivom. Napad na Irak s ovaj put bezuvjetnim ciljem uklanjanja Sadama Huseina prema doktrini se čini vrlo uvjerljivim, ali zbog nepredvidljivih posljedica još uvijek kao 'last resort'. Amerika je svjetska sila, ne svemoćna sila. Između 1947. i 1991. SAD je u razvijanju Trumanove doktrine slijedio tri cilja: 1. Isključivanje Sovjetskog saveza kao svjetske sile. 2. Konsolidirane granice cijele Njemačke. 3. Očuvanje američkog statusa 'europske sile' (Jim Baker u govoru o 'novom atlanticizmu' u Berlinu 1989.). Svi su ciljevi postignuti, zadnji širenjem NATO-a koje je Clinton pokrenuo 1994. Bushova doktrina neće se u svojem razvitku ograničiti na uklanjanje terorističkih podzemnih sila i njihovih pomagača. Njihov dosljedni progon implicira širenje u tri smjera: - nadzor prednjih i srednjih azijskih tranzitnih država od Kavkaza do Hindukuša; - sprječavanje islamističkog osvajanja vlasti u Saudijskoj Arabiji; - usredotočenje zanimanja na Iran, Indiju i Kinu gdje nastaju nove aglomeracije moći. Deset godina poslije hladnoga rata, izazvana akcijama organiziranog terorizma protiv SAD-a, izbija razlika između političkih kultura Amerike i Europe. Bush svojom ofenzivnom strategijom defenzive, prijetnjama i borbenim pojmovima ('osovina zla'), slijedi pravila svjetske sile koja su u biti očuvana, ali u intelektualnom diskursu slove kao arhaična. Europa, oklijevalo u razumijevanju terorističke globalne opasnosti, emocionalno visi na 'ireverzibilnosti' mirovnog razvitka (Genscherov smjer) kao na duhovnoj infuziji. Time dolazi u opasnost da nestane s američkog radarskog zaslona. Obrambeni savez protiv Sovjetskog saveza kao aktivnog eksponenta svjetskog komunizma počivao je na konsenzusu i stvorio je oštru političku definiciju 'Zapada'. Samoobrana SAD-a od terorizma traži solidarnost i izvan Zapada, cijeli svijet država podčinjava svojem političko-vojnom diktumu i operira s koalicijama u pojedinim područjima sukoba. Zapad i njegov savez će se ili svrstati ili raspasti. Kao globalna strategija, Bushova doktrina odgovara na stvarnu svjetsku opasnost. Nužno sadrži provokativne elemente. Diktira kodeks ponašanja na rubu podčinjavanja. Doktrina je osumnjičena za hegemoniju. Činjenica da terorizam predstavlja svjetsku opasnost, 'načelno' nije prijeporna. Ipak, protiv posljedica, diobe svijeta na prijatelje-neprijatelje, dignut će se pobuna. Središta će biti Rusija i Kina. Europa zauzima nesigurnu sredinu", piše komentator lista Herbert Kremp. SJEDINJENE DRŽAVE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 26. II. 2002. NATO pred velikim širenjem na istok "Ukazuje se transformacija NATO-a dok ovaj priprema uporedne poteze da uključi do sedam novih članica iz istočne Europe, istovremeno poboljšavajući odnose s Moskvom, dugo vremena glavnom protivnicom sveza, kazali su diplomati. Paket, koji treba ovoga tjedna dobiti probno odobrenje, može dobiti konačan prolaz na summitu NATO-a u studenom u Pragu. To bi osiguralo takozvano povećanje 'velikim praskom' koje bi članstvo u NATO-u proširilo na zemlje duž zapadne granice Rusije, uključujući tri baltičke zemlje, Letoniju, Litvu i Estoniju. Prijedlogom bi se isto tako dalo Rusiji glas u okviru saveza u izabranim pitanjima poput mirovnih operacija i drugih područja pretpostavljenog zajedničkog interesa, uključujući i suradnju protiv širenja nuklearnog naoružanja. No to bi bilo daleko od davanja punog članstva, ili čak i pravo ruskog veta u vojnim odlukama saveza. Ne postoji izričita veza između širenja Sjevernoatlantskog saveza na istok i pojačanih veza s Rusijom, ali istovremeno idu naprijed pregovori u oba pitanja. (...) Značajno je da bi plan NATO-a mogao skupinu pretvoriti iz obrambenog vojnog saveza u više političku organizaciju koja održava sigurnost po cijelom europskom kontinentu. Promjena u tom pravcu produbila bi sadašnje dvojbe glede buduće vojne važnosti NATO-a, pa i njegovom preživljavanju u ključnoj hladnoratovskoj ulozi ostvarivanja kolektivne transatlantske sigurnosne politike između Sjedinjenih Država i njezinih europskih saveznika. Uključenjem istočnoeuropskih država i većom ulogom Moskve izgleda da će NATO vjerojatno biti manje ključan kao forum zapadnjačkog odlučivanja u većim vojnim sukobima. Sukob na Kosovu 1999., prva borbena operacija saveza, već je pokazala komplikacije savjetovanja između savezničkih prijestolnica u ratno vrijeme. I krajem prošle godine Sjedinjene Države zapravo su ignorirale NATO kao izvor značajne vojne pomoći u Afganistanu. Čak i tako, NATO može ostati vojno vrijedan kao 'kutija s alatom' savezničkih saga, kazao je jedan dužnosnik, objašnjavajući da je savez postao rezervom oružanih snaga sa sličnim operativnim doktrinama koje mogu trebati u savezima, predvođenih Sjedinjenim Državama, ili možda Europskom Unijom u regionalnim krizama. (...) Predstojeće promjene u NATO-u odražavaju radikalno razmatranje od strane SAD-a saveza kao instrumenta učvršćivanja novog statusa quo-a po Europi, kazali su zapadni diplomati. U planovima za širenje razmatra se sedam novih članica: Slovenija, Slovačka, Bugarska, Rumunjska i tri baltičke države. Čak i ako ih se sve ne priključi ove godine, Europa u svojoj zemljopisnoj cjelini uskoro bi mogla biti uključena u NATO uz izuzetak nekoliko malih neutralnih država, Albanije, i novih zemalja koje su nekad bile Jugoslavija. Dužnosnici Bushove administracije javno su kazali da se članstvo u savezu jednom treba ponuditi i Rusiji, što je promjena u stajalištima SAD-a koja održava trend da NATO postaje organizacija u kojoj vojna pitanja dobivaju drugo mjesto pred političkim ciljem demokratske stabilnosti u Europi.", piše Joseph Fitchett.