NJ 11. III. SZ: SAD SE MORAJU UKLJUČITI U USPOSTAVU MIRA NA BLISKOM ISTOKU

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 11. III. 2002. U vrtlogu nasilja "Šest mjeseci nakon terorističkih udara na New York i Washington vanjska politika obilježena je ratom i vojskom. To je već samo po sebi novina ali neobičan je sve snažniji osjećaj nesigurnosti i ugroženosti u regijama koje su se dosada mogle osjećati sigurnima. U Sjedinjenim Državama ukorijenio se svakodnevno primjetan strah od ranjivosti. Za razliku od Europe, SAD smatraju da su u ratu te primjenjuju sva sredstva moći koje su dosada - uz diplomatske amortizere - mogle pokazivati samo u savezima. Europom se pak širi osjećaj samoizazvane nemoći. Nekadašnji savezi nisu više toliko važni a stari se svijet suprotstavlja novoj prijetnji u prvom redu sociološkim analizama i moralnim savjetima. Proračunska sredstva, namijenjena pomoći pri razvoju ili obrani, zasada nisu povećana. Na Bliskom Istoku - pritom valja priznati da ta regija ni prije 11. rujna nije bila baš poznata po stabilnosti ali je do prije godinu i pol bar bilo razloga za veliku nadu - sukob koji je uglavnom bio pod političkom kontrolom rasplamsao se u međuvremenu u otvoreni rat - nedostaje mu još samo taj naziv. Dosada striktno poštivanje razmjene udara i protuudara, napada i odmazde, izrodilo se u okrutni pokolj u kojem su preferirani cilj civili. Konzultacije, sastanci na vrhu, diplomatske uvertire - sve je to u drugi plan potisnulo puko nasilje. Nakon dramatične eskalacije nasilja proteklih dana bar su Sjedinjene Države kao tiha zainteresirana strana u bliskoistočnom sukobu shvatile da moraju prekinuti politiku suzdržanosti. Očito pod pritiskom Washingtona izraelski premijer Sharon više ne inzistira na sedmodnevnom primirju kao uvjetu za razgovore. Odjednom je počeo govoriti o brzom primirju. Posrednik iz Washingtona već slijeće na izraelsko tlo. SAD su primijetile da bi u slučaju izraelsko-palestinskog sukoba mogle biti uvučene u rat čak i ako nastupe maksimalno suzdržano. Izmakne li sukob u potpunosti kontroli, Amerika bi mogla biti prisiljena uplesti se kao izraelska sila zaštitnica. U tom bi slučaju fronte bile potpuno jasno definirane: Bushova vlada izgubila bi potporu arapskih država u borbi protiv terorizma, osiguravajući nove pristaše fanatičnim islamističkim skupinama. Dosada ismijavan scenarij rata kultura više uopće ne bi bio tako nerealan. Bushovoj je vladi na Bliskom Istoku vrlo okrutno prikazano da snaga sama po sebi nije dovoljna za uspostavu sigurnosti. Sharon, jači protivnik s boljom legitimacijom, pruža dovoljno materijala za proučavanje. Njegova strategija vojne dominacije i nasilnog tlačenja bilježi bijedan neuspjeh. Proizvela je samo još veću mržnju koja osujećuje bilo kakav politički kompromis. Sama Amerika nije dosada morala na svojoj koži isprobati to neugodno iskustvo u velikom globalnom teatru. Činilo se da su u prvom redu nakon začuđujuće brzog i uspješnog pohoda protiv talibana i njihove ogranka al-Qaide opasnosti koje u sebi krije neograničena moć pale u zaborav. Bushova vlada iskusila je da trijumf i tragedija mogu ići ruku pod ruku. Borba protiv islamskog terorizma i sve jači pritisak na Sadama Huseina neće biti mogući bude li izraelsko-palestinski sukob smatran paralelnim bojištem. Tri su razloga za pogrešnu procjenu Bushove vlade: američka vlada već dugo nije mogla gotovo bez ikakvog osporavanja odlučivati o vanjskoj politici. Bushov otac nije uspio zato što je kreirao vanjsku politiku bez unutarpolitičkog oslonca; zato što je pobijedio u ratu u Zaljevu ali je izgubio bitku za veći gospodarski rast. No, nakon 11. rujna vanjska politika istodobno je i unutrašnja politika. Štoviše, Bush mlađi zahvalit će svoj ponovni izbor na predsjedničku dužnost upravo vanjskoj politici. Drugo, SAD su danas silno moćne - kao rijetko kada u svojoj povijesti. Njihova vojna dominacija upravo zaprepašćuje. No, tanka je linija koja dijeli snagu od precjenjivanja vlastitih sposobnosti. Treće, politička elita zemlje još nije razvila koncept kako se nositi s tom silnom moći. Za razliku od hladnog rata, vanjskopolitička strategija danas je osporena - predmet je gotovo svakodnevnih polujavnih rasprava u Washingtonu u kojima sudjeluju blokovi u Bushovoj vladi. To može rezultirati iznenađujućim preokretima, kao što je trenutno slučaj na Bliskom Istoku. Dakle, letači-teroristi oslobodili su snage čije djelovanje nije moguće proračunati ni šest mjeseci nakon napada. Svaki samoubilački atentat na Bliskom Istoku dodatno otežava njihovo kroćenje. Iako američki podpredsjednik Cheney putuje po arapskom svijetu u potrazi za sljedbenicima a predsjednik ovog ponedjeljka aktualizira svoju antiterorističku strategiju, valja naglasiti sljedeće: nasilje ima najžilavije korijene na Bliskom Istoku i neće ga biti moguće zaustaviti u muslimanskom svijetu sve dok u Netanji i Jeruzalemu fanatizam određuje političko djelovanje", upozorava Stefan Kornelius.