AU 6. III. DS: STANJE NA BLISKOM ISTOKU VAPI ZA INTERVENCIJOM IZVANA

AUSTRIJA DER STANDARD 6. III. 2002. Prebrojavanje mrtvih "Palestince 'treba tući ' sve dok ne uvide da Izraelu ne mogu nametnuti rješenje, izjavljuje Ariel Sharon. Sve dok ne budu potučeni, neće postojati politički obzor; tek kada budu potučeni, pregovori će opet biti mogući, kazao je u ponedjeljak novinarima izraelski premijer. Naravno, moguća je i drugačija perspektiva: sve dok ne postoji politički obzor, bujica palestinskih napadača-samoubojica neće presušiti. No, mnogi Izraelci teško uviđaju sljedeće: upravo kao što su oni sami uvjereni da je Intifada pokrenuta zato što Palestinci žele uništiti Izrael, Palestinci vjeruju da moraju voditi Intifadu zato što Izrael nikada nije ni namjerava dopustiti nastanak palestinske države. Ni jedno ni drugo nije točno. Jednog će se dana moći točno istražiti zašto su događaji morali otići tako daleko te koji su nesporazumi i svjesna propaganda i politika devijacije na obje strane potaknuli skretanje s puta nade, otvorenog procesom u Oslu, i odveli u aktualnu katastrofu. Sada je situacija tako očajna da ne dopušta hladne analize. 'Dok mi prebrojavamo svoje mrtve, oni prebrojavaju svoje', objavljeno je u utorak u uvodniku Ha'aretza. Međunarodna pak zajednica prekriženih ruku gleda kako jedni druge ubijaju, valja dometnuti. No, Sjedinjenim je Državama, koje su se u potpunosti povukle iz posredovanja, očigledno polako već dosta takvog razvoja događaja: u svakom slučaju, bar ministar vanjskih poslova Colin Powell inzistira na povratku povjerenika za Bliski Istok Anthonyja Zinnija u tu regiju. Bijela Kuća otkrila je u međuvremenu i Abdullahov plan, inicijativu saudijskog regenta. O njemu se govori u cijelom svijetu - samo ne u Izraelu. Doduše, ne treba se zavaravati da će arapski mediji biti oduševljeni prijedlogom po kojem bi Izrael u zamjenu za povlačenje na granice iz 1967. godine trebao biti u potpunosti i bez rezervi priznat. Al-Quds i al-Arabi ističe u svom opisu da ta inicijativa 'ne pokazuje poštovanje' prema onima koji vode Intifadu. I tako svaka strana kuje vlastite planove na Bliskom Istoku. Pritom valja napomenuti da Intifada zapravo nije samo uzrok blokade politike već i dobrodošla izlika. To također vrijedi za obje strane. U Izraelu je primjetno da većina građana i dalje smatra moralno opravdanom Sharonovu taktiku odmazde koja obuhvaća i ubijanje djece i nevinih civila ali da usprkos tome zbog izostanka uspjeha sve više ljudi okreće leđa izraelskom premijeru. I listovi koji nisu (poput Ha'aretza) a priori kritički postavljeni prema vladi ukazuju sasvim jasno, primjerice, na povezanost posljednjeg vala samoubilačkog terora s prethodnim ulaskom izraelske vojske u izbjegličke logore Balata i Jenin. Kod Palestinaca pak pozornost privlači činjenica da su u posljednje vrijeme islamističke skupine sasvim jasno izgubile primat u primjeni sile - otele su im ga brigade mučenika Al-Aksa, koje usprkos vjerskom imageu valja pribrojiti sasvim sekularnom Fatahu. Njima očigledno polazi za rukom pecati i u rezervoaru atentata koji pripada Hamasu i Džihadu. U ime tog primata mučenici Al-Akse odavno su odustali od strategije 'oslobodilačke borbe na zaposjednutim područjima' te danas ubijaju i u Izraelu. S druge pak strane Izrael ne razlikuje između napada ilegalnog židovskog naseljenika na zaposjednutom području i napada na Izraelca u Izraelu. Izvan granica Izraela ta se pak razlika sve češće ističe. Kako dokončati ludilo? Nestankom Arafata? Padom Sharona? Aktualna situacija vapi za intervencijom izvana. No, možda još uvijek nije dovoljno strašna: razgovori i Abdullahovu planu, o stacioniranju promatrača UN na palestinskim područjima neće (još) biti pokrenuti. Umiranje će se nastaviti", zaključuje Gudrun Harrer.