VB 17. II. REUTERS: RASPADA LI SE PREKOATLANSKO SAVEZNIŠTVO?

VELIKA BRITANIJA REUTERS 17. II. 2002. Atlantska solidarnost bilježi napukline dok SAD lašte oružje "'Udaljavanje dva kontinenta', proces koji je naizgled povećavao razdaljinu između SAD i Europe prije 11. rujna prošle godine, iznenada je nastavljeno. Interludij transatlantskog zajedništva koje je uslijedilo nakon samoubilačkih napada otetih zrakoplova na New York i Washington skratila je izdvojena ratobornost Bushova kabineta pri širenju rata protiv terorizma, tvrde analitičari. Sažimajući osjećaj podijeljene ranjivosti i oslanjanja jednih na druge u prvim danima nakon 11. rujna prošle godine, liberalni francuski list Le Monde, koji je rijetko zagovarao američke interese, objavio je sljedeće: 'Svi smo mi Amerikanci'. Prošlog je tjedna isti list objavio esej o američkoj vanjskoj politici pod naslovom: 'Je li Amerika poludjela?'. Europljane je uznemirio svjetonazor američkog predsjednika Georgea W. Busha, okarakteriziran nečim što mnogi smatraju grubim žigosanjem Irana, Iraka i Sjeverne Koreje kao 'osovine zla'. Posebno su očajni zbog mogućnosti da se Washington, opijen samopouzdanjem nakon pobjede u Afganistanu, možda priprema za pokušaj svrgavanja iračkog predsjednika Sadama Huseina. Američki ministar vanjskih poslova Colin Powell, kojeg smatraju glavnim krotiteljem washingtonskih jastrebova, ponovno je prošlog tjedna jamčio da ne postoje planovi o prijevremenim napadima na Bagdad. No, njegove riječi nisu zaustavile bujicu zabrinute i ogorčene retorike koja je potekla iz eurpskih metropola. Prvo je francuski ministar vanjskih poslova Hubert Vedrine napao američki 'simplicistički' pristup ratu protiv terorizma. Potom je prošlog tjedna njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer upozorio Busha da se prema svojim saveznicima ne odnosi kao prema satelitskim državama. 'Međunarodna protuteroristička koalicija nije temelj za provođenje svih akcija protiv svakoga - pogotovo ne u izdvojenim nastupima', kazao je Fischer. Povjerenik EU za vanjsku politiku Chris Patten, član konzervativne stranke, pozvao je vlade europskih država da odvrate Washington od 'unilateralističke groznice'. Vratio se toj optužbi nekoliko dana kasnije, izjavljujući da je američka vojna kampanja u Afganistanu 'možda potencirala neke opasne instikte': naime, onih po kojima je projekcija vojne moći jedina osnova istinske sigurnosti; da se Washington može osloniti samo na vlastite snage te da su saveznici možda korisni tek kao dodatna opcija. Španjolski premijer Jose Maria Aznar, aktualni predsjedatelj EU, sažeo je to raspoloženje u interviewu za njemački tjednik 'Der Spiegel': 'Morat ćemo raspraviti o novoj viziji američke vanjske politike', kazao je. 'Proživljavamo povijesni trenutak u kojem Europljani i sjevernoamerikanci moraju redefinirati svoj savez', istaknuo je španjolski premijer. Philip Gordon, viši istraživač na institutu Brookings u Washingtonu, kazao je da su atlantski saveznici iznenadili jedni druge u rujnu prošle godine: Washington nije počeo nasumično napadati a EU je poduprla njegov rat protiv Al Qaede i vladajućih talibana u Afganistanu. Promjena raspoloženja započela je još početkom mandata Bushova kabineta koji je istupio iz sporazuma o promjeni klime iz Kyota, bacio rukavicu u lice globalnom nuklearnom poretku svojim planova o proturaketnoj obrani i djelovao nezainteresirano na Bliskom Istoku. Nakon 11. rujna Sjedinjene Države, Europljani pa čak i Rusija zbili su redove u borbi protiv terorizma a NATO se - prvi puta u povijesti - pozvao na utemeljujuću klauzulu pakta o uzajamnoj obrani, po kojoj se članice prema napadu na jednu od njih odnose kao prema napadu na sve. Europljani su se nadali da će tu solidarnost moći iskoristiti kao priliku za privlačenje Moskve u bliže partnerstvo sa Zapadom, za osiguranje većeg prioriteta mirovnom procesu na Bliskom Istoku i za pomoć pri stabilizaciji Balkana. No, činilo se da Bush više priželjkuje širenje rata protiv terorizma a ta je težnja obuhvaćala - kao što je rekao francuski ministar vanjskih poslova Vedrine - 'slijepo prihvaćanje' 'politike čiste represije' koju je protiv Palestinaca provodio izraelski premijer Ariel Sharon. 'Sada i jedni i drugi (Sjedinjene Djržave i Europljani) intenziviraju najgore tendencije na drugoj strani', kazao je Gordon. 'Bush se vraća onome čega su se Europljani najviše bojali: riječ je o isticanju vojne komponente i o sugestijama o sukobu civilizacija. Europa se pak vraća svojim najgorim tendencijama: pukom prigovaranju bez nuđenja alternativne politike. Takav razvoj događaja vodi k negativnom krugu', smatra on. Wolfgang Hager iz Centra za europske političke studije sa sjedištem u Bruxellesu istaknuo je da 'impulsima vođeni tvrdi pristup' 'parokijalnog teksašanskog predsjednika' izaziva kod mnogih Europljana tjeskobu. 'Općenit je dojam da je riječ o opasnom stilu predsjednikovanja koje je izmaklo kontroli - i taj dojam nije ograničen samo na uobičajene osumnjičenike poput Francuske', upozorava Hager. Sjeme sumnje u novo doba međusobne osvisnost posijano je uskoro nakon 11. rujna - nakon odluke Washingtona da prilikom operacije u Afganistanu od saveznika zatraži tek vrlo skromnu pomoć. Iznenada je na površinu izbio duboki jaz u mogućnostima, koji se otvorio između SAD i njihovih partnera u NATO-u: planirano povećanje proračunskih sredstava za obranu u 2003. g. od 48 milijardi dolara daleko je veće od ukupnog godišnjeg proračuna za obranu najvećeg američkog saveznika. Američki veleposlanik pri NATO-u Nicholas Burns kazao je nedavno sljedeće: 'Bez dramatične akcije koja bi trebala zatvoriti jaz u mogućnostima suočavamo se s realnim izgledima za buduće formiranje dva razreda u zapadnom savezu'. Glavni tajnik NATO-a George Robertson dugo je pozivao Europljane da troše više na mehanizam za rješavanje kriza ali nedavno je ozbiljnije upozorio da bi izbjegavanje tog poteza moglo potaknuti Ameriku na 'unilateralizam ili izolacionizam'. Paul Robers, profesor mirovnih studija na engleskom sveučilištu Bradford, složio se u nedavnom članku da se malo toga promijenilo nakon 11. rujna kada je riječ o američkoj sigurnosnoj politici: tamo gdje je suradnja nužna, SAD će je tražiti; no, tamo gdje je ocijenjeno da je primjerena unilateralna politika, SAD će posegnuti za unilateralnim pristupom. Rogers je izjavio da će - u slučaju da Washington uistinu odluči pokrenuti protuteroristički rat protiv Iraka - 'potencijalni jaz između europskog i američkog pristupa sigurnosti, vidljiv prije 11. rujna, možda postati temeljno pitanje transatlantskih odnosa'", prenosi na kraju analize John Chalmers.