FRANCUSKA-LE MONDE OD 6.2.02. FRANCUSKA I MEĐUNARODNI KAZNENI SUD

FRANCUSKA LE MONDE 6.II.2002. Francuska i Međunarodni kazneni sud "'Robert Badinter nas je razočarao': bolna je tvrdnja iz usta pobornice Međunarodne federacije saveza za ljudska prava (FIDH). To više, što se razlike koje nevladine organizacije (ONG) danas dijele od čovjeka koji je za njih sve dosad bio simboličan lik, tiču teme koja nam je svima na srcu: budućeg Međunarodnog kaznenog suda (CPI). Francuska je među prvima, u lipnju 2000., ratificirala sporazum o tom sudu koji su u srpnju 1998. u Rimu zaključili izaslanici stotinu dvadeset država. No za nevladine organizacije koje otpočetka upozoravaju na dvostruko stajalište francuskih vlasti o tom pitanju, borba ipak nije završena. Sljedeća faza - uvođenje sporazuma u domaće pravo - bila je, naprotiv, za njih najvažnija: nije trebalo biti riječi samo o tehničkoj prilagodbi, već o temeljnom usklađivanju kako bi se francuski kazneni zakon uskladio s propisima Rimskog sporazuma i svršilo s izgovorima. Kada je Robert Badinter prije nekoliko mjeseci, kao senator, dobio zaduženje da pripremi nacrt zakona o prilagodbi, ONG su u njemu vidjeli saveznika. No tekst koji je izradio i koji će se 12.II. predočiti Senatu, iznevjerio je sva njihova očekivanja. Nije preuzeo nijednu glavnu preporuku fancuske koalicije za CPI (koja okuplja 37 nevladinih organizacija) i Konzultativnog državnog povjerenstva za ljudska prava (CNCDH, konzultativno tijelo pri predsjedniku vlade). Oprezno izbjegava da ponovno stavi na dnevni red neugodne teme, napose, kako ističu ONG, 'zabranjenu temu o ratnim zločinima'. Ako se ostane pri Badinterovu prijedlogu zakona o prilagodbi, 'Francuska bi se s razlogom mogla smatrati utočištem za ratne zločince', komentira oštro Međunarodna federacija za ljudska prava. Francuska od početka vodi nejasnu igru prema CPI-ju. Na završnim pregovorima o sporazumu tražila je da se svakoj državi omogući da u razdoblju od sedam godina odbaci ovlasti suda za jednu od triju vrsta nadležnih zločina: ratne zločine (uz genocid i zločine protiv čovječnosti). Francuska je vojska, plašeći se - bez razloga, jer su predviđene sve mjere opreza - da će inkriminacija potaknuti neopravdane progone vojnika u operacijama u inozemstvu, razvila pravu paranoju prema planu o CPI-ju. Izvršna se vlast podijelila, a konsenzus se postigao samo oko ne baš dične zamisli da zemlje koje žele mogu ratne zločine izuzeti iz polja ovlasti suda. U srpnju 1998., Francuska je tu mogućnost uvrstila u sporazum, u članak 124. (...) Napokon, Badinterov prijedlog ne preuzima načela CPI-ja o nezastarijevanju međunarodnih zločina, pa i ratnih zločina, i o nepostojanju sudbenog imuniteta za te zločine (uime kojeg nitko nije zaštićen od sudbenog progona, pa ni državni predsjednici dok obnašaju dužnost). Robert Badinter se pozvao na realizam i na žurnost. Gotovo pedeset zemalja već je potvrdilo Rimski sporazum, pa bi sud, po njegovu mišljenju, mogao ugledati svjetlo dana do konca godine. 'Francuska mora biti spremna, kaže; podsjećam prijatelje iz ONG-a da imamo samo petnaest dana do isteka mandata; ako ne prođemo sada, nećemo proći još za godinu dana'. Treba djelovati brzo, tj. predložiti 'zakon o prilagodbi postupka, a ne obnovu kaznenog zakona', kaže g. Badinter, priznajući usput da želi da se i 'ljevici priznaju zasluge za taj tekst'. Bez obzira na političku taktiku, Robert Badinter ima drukčije mišljenje od ONG-a kada je riječ o ukidanju imuniteta. Dakako, slaže se da je glasoviti članak 124 o ratnim zločinima koji je Francuska uvrstila 'uvredljiv za francusku vojsku'. No za nj se, očito, borba za ukidanje imuniteta mora ponajprije usmjeriti prema krivcima za zločine protiv čovječnosti. 'Najvećim zločincima treba suditi, sud treba uspostaviti', a kada za to dođe čas, tj. nakon sedam godina, 'postavit će se pitanje o ponovnom definiranju ratnih zločina. Ali, ne trebamo ga postavljati sada, to je poguban put na kojemu ćemo se izgubiti'. Takav pristup nije prihvatljiv za ONG, koji svakodnevno spoznaju da negacija ljudskosti najčešće pripada skupini ratnih zločina. Pošto ih se odrekao njihov junak, nevladine su organizacije prilično zbunjene kada je riječ o strategiji koju sada treba utvrditi. Zatražile su da ih sasluša Povjerenstvo Senata za zakone i najmanje što traže je da se Badinterov prijedlog shvati tek kao prvi dio zakona o prilagodbi koji će se, da bi bio potpun, morati dopuniti drugim odredbama", piše Claire Trean.