BROZOVIĆ: NEOBJEKTIVNOST SARAJEVSKOGA "DNEVNOG AVAZA"

ZAGREB, 9. ožujka (Hina) - "Nikada nisam osporavao postojanje bošnjačkog jezika, samo sam prigovarao nazivu bosanski jezik", piše akademik Dalibor Brozović u odgovoru sarajevskome "Dnevnom avazu", koji je nedavno pod naslovom "Akademik Brozović osporava postojanje bosanskog jezika" prenio prikaz njegova teksta objavljenog u najnovijem broju časopisa "Jezik". #L# U "Neobjektivnosti sarajevskog 'Dnevnog avaza' u pisanju o jezičnoj problematici" akademik Brozović odgovara i na reakcije četvorice bošnjačkih intelektualaca, objavljene 5. ožujka u tom listu. Glede tvrdnje Muniba Maglajlića kako u Brozovićevu razmišljanju uočava napredak jer više ne osporava Bošnjacima pravo da svoj jezik nazivaju bosanskim, akademik Brozović napominje kako to "pravo" nikada nije osporavao. "Smatrao sam da bi - ako se jezik Srba zove srpskim i jezik Hrvata hrvatskim - i jezik Bošnjaka trebalo nazivati bošnjačkim jer naziv bosanski sugerira da je riječ o jeziku cijeloga stanovništva BiH, a to nije istina", ističe Brozović. Dodaje kako je zato tražio da ostali (koji nisu Bošnjaci) imaju pravo ne prihvaćati naziv bosanski jezik u bošnjačkome značenju, a razumije se, cijelo je vrijeme riječ o standardnome jeziku, ne o jeziku uopće. Glede tvrdnja književnika Abulaha Sidrana, koji smatra da je naziv bosanski jezik jedini povijesno i znanstveno ispravan jer je pod tim imenom zabilježen posljednjih tisuću godina u svim važnijim europskim arhivima, akademik Brozović kaže kako je to istina (uz nešto manji vremenski razmak) ako se radi o predstandardnoj bosanskoj pismenosti (koja je, uostalom, bila većinom hrvatskobosanska), ali danas je riječ o standardnome jeziku Bošnjaka. S obzirom na Sidranovu tvrdnju da danas svaki bosanski Srbin i svaki bosanski Hrvat "bolje razumiju svojega komšiju" ostalih dviju nacionalnosti nego sunarodnjake iz pretežno udaljenijih krajeva Srbije i Hrvatske, akademik Brozović kaže kako je to istina, ali bez značenja jer - prvo, riječ je o standardnome jeziku, ne o dijalektima i razgovornome jeziku, i - drugo, ako je riječ o komšijama (susjedima), onda bosanski Hrvat i bosanski Srbi iz pograničnih krajeva BiH bar jednako tako dobro razumiju i sunarodnjake koji su susjedi preko granice. Istup Muhameda Filipovića ocjenjuje "prilično oštrim" budući da smatra da Brozović "ne polazi ni od kakvih lingvističkih pozicija nego od političkih". "To nitko objektivan ne bi rekao", kaže Brozović. Osim toga, on govori, podsjeća Brozović, o "nametanju bosanskim Hrvatima jezičkog standarda razvijenog u jezičkim laboratorijama zagrebačkih institucija i štampe". S tim u svezi Brozović napominje kako mu nije poznat slučaj da pripadnici jedne nacije koji žive preko granica svoje nacionalne države imaju oblik standardnog jezika drugačiji od onoga u svojoj nacionalnoj državi. Objašnjava da bi iznimka mogli biti gradišćanski Hrvati, ali oni su prilično daleko od Hrvatske i imali su dijalektnu pismenost prije standardizacije hrvatskoga jezika, koja njih nije zahvatila. "U svom sam tekstu govorio o manjinama preko nacionalnih granica. No bosanski Hrvati (kao ni Srbi) nisu manjina, nego jedan od konstitutivnih naroda", podsjeća Brozović, dodajući kako bi po akademiku Filipoviću bosanski Hrvati kao konstitutivan narod u BiH morali imati manja jezična prava nego europske nacionalne manjine. "Jedino je zaboravio reći što bi bosanski Hrvati trebali uzeti umjesto hrvatskoga standardnog jezika - da izgrađuju novi bosanskohrvatski standardni jezik, ili da možda prihvate bošnjački", ističe Brozović. Reakciju Senahida Halilovića Brozović smatra znatno suzdržanijom. "On mi zapravo zamjera samo to što sam u svojem tekstu rekao da u bošnjačkim znanstvenim jezikoslovnim tekstovima ne bi trebalo prešućivati činjenicu da hrvatski i bošnjački govori u BiH predstavljaju jedan tip, a srpski drugi, jer s hrvatske strane nitko ozbiljan ne će na temelju jedne dijalektološke činjenice postavljati nekakve zahtjeve za bošnjački standardni jezik", podsjeća Brozović. "Halilović nastoji relativizirati tu činjenicu navodeći da su na jednim terenima bošnjački govori bliži hrvatskima, na drugima pak srpskima, i pri tome iznosi ne posve precizne podatke, no samo u istočnom dijelu BiH (istočno od Bosne i Drine), a u zapadnom je dijelu BiH situacija uglavnom samo onakva kakvu sam opisao", tvrdi Brozović. U zaključku odgovora ističe kako je autor najčešće zadovoljan kada bude kakva odjeka na ono što je pisao. "Pišući svoj bečki referat nisam ni slutio da će njegovo hrvatsko objavljivanje imati čak pet odjeka u sarajevskome 'Dnevnom avazu'. No sada ne mogu reći da me to obradovalo. Ostao je neprijatan okus. Jer - kada nema pravih argumenata - izvrću se i činjenice i tuđe riječi", ističe akademik Dalibor Brozović. (Hina) mc sp