IT - 5.II. AVVENIRE - KAROLINŠKI SAVEZ

ITALIJA AVVENIRE 5. II. 2003. Neopravdana očekivanja Chiraca i Schroedera - Karolinška osovina skuplja poraze "Izborni debakl u tradicionalnim socijal-demokratskim uporištima u Hessenu i Donjoj Saskoj koji se zrcali u četiri i pol milijuna nezaposlenih, gospodarskom rastu gotovo na nuli i deficitu koji je opasno blizu ponoru od 3 posto BDP-a. (...) No dok Berlin plače, Pariz se ne smije. Sreća je Chiraca da međunarodno javno mišljenje pridaje slab interes krizi u Obali Bjelokosti (bivšoj koloniji između Liberije i Gane), rastreseno iračkom krizom i nepoznanicom veta kojega bi Pariz mogao uporabiti spram ratne rezolucije UN-a. To je sreća jer smo rijetko kada vidjeli neku tako diplomatski slabo vođenu krizu, prožetu uporabom sile (francuske postrojbe ulaze u Abidžan kako bi nametnule mir, a bijesna ih gomila kamenuje) unatoč svojih pacifističkih izjava kojima se Elizej nastojao zaogrnuti i velikih načelnih izjava o ljudskim pravima (poslije je pozvao u Pariz afričkog diktatora Mugabea kojega je Europska Unija opravdano prognala). A ako se pozabavimo prelistavanjem proračuna konglomerata Total- Fina-Elf lako ćemo otkriti kako francuski interesi u Bagdadu nisu manje važni od ruskih. Štoviše, jedini veliki međunarodni naftni ugovor koji još postoji u Iraku je upravo onaj s Francuzima.(...) Nikada nismo bili protiv Europe s dvije ili više brzina. Naravno, onaj tko teži europskom vodstvu mora imati uredne papire kako bi ga zaslužio. Nedavni rezultati na terenu dva čelnika osovine ne idu u tom pravcu. Jedan Chirac, izgleda da više od svega računa na svoju moć stavljanja zabrana kako bi zadržao središnji geopolitički položaj unutar Europe, što je bila glavno oružje De Gaulle: ne propušta se činjenica da, unatoč onoga što bi se moglo misliti, širenje na istok nikada nije bilo u vrhu snova Pariza, već je štoviše poticalo njegov strah da će izgubiti svoje središnje mjesto u EU-u. Drugi, Schroeder, se okrenuo uobičajenom unilateralizmu, koji je, kako ističe i Times, neprijeporno dijete šezdesetosmaške kulture koja je danas na vlasti u Njemačkoj, svojsteno bijegu od stvarnosti nacije u dubokoj krizi. Oni koji su to dobro uvidjeli upravo su nove zemlje koje se spremaju ući u EU. Neke od njih, u nedostatku boljega, izabrale su u atlantizmu svoje težište. Ne slučajno", piše Giorgio Ferrari.