AU 10.II.-PR-DIPLOMACIJA

AUSTRIJA DIE PRESSE 10. II. 2003. Transatlantski ponor "Tko bi pomislio da će u doba globalizacije upravo tajna diplomacija slaviti preporod? No dok se u doba Tallyeranda i Metternicha borilo floretom, dok se tkala visoka umjetnost spletkarenja, u iračkoj se krizi po diplomatskom parketu vozaju netrzajni topovi da bi se riješila rasprava. Tu najprije okretni političar Rumsfeld zabije klin Europljanima: neobuzdanom željom za provokacijom dijeli - Bushovim načinom govora - kontinent na 'novu' i 'staru' Europu - čitaj 'dobru' i 'zlu': tu Blair, Aznar & Co., tamo Chirac i Schroeder. I još dodaje kladu time što konstruira smiješnu osovinu između Havane, Tripolija i Berlina. Za Nijemce je smjesta unaprijeđen u novog omiljenog neprijatelja. Činjenica da u Muenchenu, u stanovitoj mjeri 'lavljoj' pećini, s njim osorno postupaju, tako gledano, uzvraćanje je istom mjerom. Kao da se u pitanju rata ili mira radi samo o zadovoljavanju jeftinih želja za uzvratom. Nije čudo da diplomacija prokockava svoju vjerodostojnost. No iza tih ne baš finih oblika ponašanja skriva se transatlantski ponor, nepovjerenje prema hipersili SAD-u. Osobito su ustrajno pokvareni odnosi između Berlina i Washingtona. Nekadašnji primus, mažen i pažen, počinje se emancipirati od svojeg američkog učitelja. Činjenica da je Njemačka kao partnera odabrala baš Francusku, ne govori baš o dalekovidnosti. Jer Francuzi su izvježbani u tomu da stražnja vrata drže otvorenima. Njemačka bi naprotiv u svojem očajničkom pokušaju da iz iračkoga sukoba dospije u izolaciju koju je sama odabrala, tvrdo udari u zid. Preostaje još pitanje hoće li se Sadam Husein - kako je koncipirano u tajnom planu - de facto razvlastiti i pri tomu gledati kako UN u zemlji na dvije rijeke grmi i oblači kako ga volja. Papir proizlazi iz puste želje - despot njegova kova prije bi pozvao na zadnji boj nego što bi u palači glumio diktatora za doručkom", drži Thomas Vieregge.