US - 24. I. WALLL STREET JOURNAL - PROSPER

SJEDINJENE DRŽAVE WALL STREET JOURNAL 24. I . 2003. Veleposlanik Prosper i traženi "Washingtonski izaslanik za pitanje ratnih zločina, Pierre Richard Prosper, danas završava svoj posjet Balkanu, nakon puta koji je trebao potvrditi predanost SAD-a međunarodnom kaznenom sudu u Haagu. Prosper je izvršio pritisak na Beograd, Podgoricu, Sarajevo i Banju Luku kako bi brzo ispunili svoje ključne obveze te kako bi se međunarodna zajednica mogla usredotočiti na postupno zatvaranje suda s određenim prividom uspješnosti. Sud se sprema zaključiti svoje istrage do kraja slijedeće godine i dovršiti svoje sudske procese do 2008.. Na iznenađenje, izaslanik je zaobišao Zagreb u posljednji trenutak. U Beogradu je Prosper pohvalio predaju Milana Milutinovića, najvišeg diplomata iz Miloševićevog doba, no upozorio je svoje domaćine da je kongres obvezao Bushovu administraciju okončati svoju pomoć Srbiji nakon 31. ožujka ako Đinđićeva vlada ne poduzme korake naprijed u izručenju drugih optuženih krupnih riba, poput generala Ratka Mladića i preostale dvojice iz vukovarske trojke, majora Veselina Šljivančanina i pukovnika Miroslava Radića. Nakon toga je Prosper kazao da Srbija većinu drugih slučajeva može suditi na svojim sudovima. U Sarajevu je američkog izaslanika primio predsjednik nove vlade Adnan Terzić, na kojega zapad još uvijek gleda sa sumnjom. On je naglasio važnost uspostave nacionalnog ad hoc suda koji bi preuzeo ulogu Suda dok ovaj postupna zaključuje svoje slučajeve. Dokazi opet terete nove-stare čelnika srpskog entiteta. Visoki predstavnik Paddy Ashdown je pozvao na 'pametne' sankcije, koje nisu točnije određene, protiv srpskog entiteta obzirom na njegovu povijest potpune nesuradnje. One bi mogle uključivati zabranu putovanja i financijske sankcije protiv prisnih prijatelja Radovana Karadžića u politici i trgovini. S obzirom na složenost stanja, ipak, mrkve pomoći su isto tako na stolu ako entitet može isporučiti Karadžića, koji je čini se najmanje najviše traženi čovjek na svijetu. On se krije u području veličine Luksemburga, a ipak ga nitko ne izgleda doista voljan uhvatiti. Što se tiče Zagreba, on se bojao Prosperovog planiranog posjeta. Samo mjesec dana prije no što će Hrvatska iznijeti svoju kandidaturu za članstvo u EU-u, očekivalo se da će čuti teške riječi u vezi njezinih slabih EU i NATO perspektiva osim ako ne izruči generale Janka Bobetka i Antu Gotovinu. Mediji izvješćuju da je Prosperov posjet odgođen iz tehničkih razloga; očekivanja rezultata medicinskog vještačenja kojega su liječnici Suda obavili na generalu Bobetku. No moguće je i da je Prosper želio odvojiti Zagreb od prethodne skupine jer je Hrvatska u velikoj mjeri surađivala sa Sudom, i tako pomogne predsjedniku vlade Ivici Račanu koji je pod opsadom. On je suočen s padom brojaka u ispitivanjima javnog mišljenja radi sada nepopularne suradnje sa Sudom, i prijetnjom širenja radničkih štrajkova protiv njegovih potrebnih društvenih i gospodarskih reformi. No ni prijetnja štrajkovima, ni general Bobetka nisu Račanova glavna briga. Izgleda da se planovi štrajka izjalovljuju a Bobetkovo se zdravlje toliko pogoršalo da bi liječnici Suda mogli ovoga puta Račana riješiti problema. General Gotovina je druga stvar. Predsjednik vlade je u tome suočen s ozbiljnim društvenim podjelama, i mnogi špekuliraju oko građanske bune ako će on biti uhićen. Osjetljiva situacija za Račana, posebice u izbornoj godini. Veleposlanik Prosper može pomoći i Račanu i Haagu ako je Washington doista predan svom proglašenom cilju da Sud bude sud istine, pravde i pomirbe. General Gotovina je nevin. Veleposlanik Prosper možda to ne zna osobno, no Washington sigurno zna. Uz to Washington ima mnoge dokaze koje može dati Sudu kako bi ovaj povukao svoju sadašnju optužnicu. General Gotovina je optužen za planiranje i provedbu sustavne kampanje etničkog čišćenja oko 100.000 Srba iz Hrvatske u Operaciji Oluja iz kolovoza 1995.. Oni su bili žrtve ludosti njihovih vlastitih čelnika, Miloševićevih obećanja da će ih učiniti dijelom velike Srbije, kao što je nedavno na suđenju Miloševiću posvjedočio Milan Babić, njegov bivši čovjek od povjerenja koji se, između ostalih, preobratio u svjedoka optužbe. Operacija Oluja bila je motivirana sasvim drugačijim razlozima, nevezanim uz etničke čišćenje. Njezin je prvi cilj bilo deblokiranje zaštićenog područja UN-a Bihaća u Bosni i Hercegovini (BiH), nakon što ga je u srpnju 1995. ugrozio general Ratko Mladić, nakon što je pregazio Srebrenicu. Vizije još jednog pokolja poput srebreničkog, sa čak i većim brojem žrtava, bile su svima u glavi, uključujući i Washington. Kada je poseban izaslanik Zagreba Miomil Žužul došao u Zagreb s planovima Operacije Oluja sredinom srpnja, Clintonova je administracija samo trenutak oklijevala. Zeleno svijetlo za Bihać, kao i za okupirane teritorije Krajine u Hrvatskoj došlo je od državnog podtajnika Petera Tarnoffa, pomoćnika državnog tajnika Richarda Holbrooke i višeg pregovarača za Balkan Roberta Frasurea. Kada je Washington vidio da je Zagreb ozbiljan glede provedbe operacije, a zapad bespomoćan, pokrenuo se kako bi Hrvati uspjeli. Washington je uskočio i osigurao ključna sredstva za prikupljanje obavještajnih podataka. Postavio je u blizini Zadra u Šepurinama bazu od 40 ljudi s bespilotnim letjelicama Predator, s dvije izravne veze: jednu s Pentagonom, drugu sa stožerom generala Gotovine. Uz to je na dan kada je počela operacija Oluja SAD poslao dva specijalizirana zrakoplova Prowler u regiju kako bi onesposobio komunikacijske sustave pobunjenih Srba. Nakon što je Oluja završila. Washington je iskoristio kopnene postrojbe generala Gotovine za dopunu NATO-ovim zračnim bombardiranjima u zapadnoj Bosni. Združena operacija izmijenila je odnos nadzora teritorija blizu podjele 51-49 između dva entiteta, zamišljene za možebitni daytonski mirovni sporazum. Unatoč korištenja Hrvatske kao svog opunomoćenika 1995. u postizanju svojih ciljeva u BiH, Washington je u prošlosti naginjao prihvaćanju sumnjivih optužbi glede ciljeva Oluje jer Zagreb nije uspio zaštititi preostale Srbe i njihovu imovinu na okupiranim područjima nakon što je operacija završila. Još važnije, optužbe se vidjelo kao nužna izlika za vršenje pritiska na Franju Tuđmanu u pogledu mogućih srpskih povratnika i krhke BiH-a, a kasnije kao sredstvo da ga se ukloni s vlasti. No sada je u Zagrebu novo vodstvo, koje je bilo kooperativno u vezi pitanja koje je Tuđmana nekada zaobilazio, i izgleda da za Bushovu administraciju nema razloga da se više igra ulogu Clintona za glavnu tužiteljicu suda Carlu Del POnte. Uz to bi, odgovaralo administraciji, koja je općenito skeptična u pogledu međunarodnih sudova jer su ovi skloni političkom avanturizmu, da uhvati priliku za potvrđivanje svojih uvjerenja, i osigura oslobađajuće dokaze gdje oni jasno postoje. (Uz to moglo bi se kazati da je general Gotovine u stvari djelovao kao agenta SAD-a, u čemu bi Washington imao barem moralnu obvezu pomoći njegovom slučaju). Praktična strana za Washington je da će osiguravanje dokaza o stvarnim ciljevima Oluje zaustaviti ovaj i slične slučajeve u budućnosti, i značajno ograničiti troškove jedne već skupe operacije u Haagu. Ako se Bushova administracija nije povukla iz ozbiljnih političkih rasprava o Balkanu i odlučila djelovati pomoću autopilota kojega je postavila Clintonova administracija, veleposlanik Prosper ima utjecaj u Washingtonu za ostvarivanje promjena u ovakvim pitanjima, To bi njegov posao učinio mnogo produktivnijim. Omogućilo bi mu da usredotoči svoje energije na stvarne ratne zločince na Balkanu; Karadžića i Mladića. Kucanje na vrata u Zagrebu nije nužno ni sada ni kasnije. Hrvatska već sudi možebitnim ratnim zločincima na svojim sudovima", piše Vitomir Miles Raguž, bivši veleposlanik BiH u EU-u i NATO-u 1998.-2000..