IT - 17. I. CORRIERE - STIGLITZ O RATU

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 17. I. 2003. Tko će platiti cijenu sukoba "Uvijek se rat smatralo posebice povezanim s pozitivnim gospodarskim momentima. Često se smatralo da je Drugi svjetski rat uspio podići svijet iz Velike gospodarske krize i od tada se osnažila reputacija rata kao poticaja za gospodarski rast. Neki čak i smatraju da su kapitalizmu potrebni ratovi i da bi bez njih stalno prijetila recesija. Danas znamo da su te tvrdnje besmislica. Boom devedesetih godina je pokazao da je mir uvelike bolji. Zaljevski rat 1991. je pokazao da sukobi mogu biti stvarno negativni po neko gospodarstvo: upravo je taj posebice pridonio početku recesije (koja je, podsjetimo, bila temeljni razlog izostanka ponovnog izbora prvog predsjednika Busha 1992.). Sadašnje je stanje vrlo slično. Samo što bi gospodarski učinci drugog rata protiv Iraka vjerojatno biti mnogo negativniji. Izravni troškovi vojnog napada na režim Saddama Husseina bit će minimalni u odnosu na sveukupni trošak vlade Sjedinjenih Država. Najveći dio analitičara smatra da će oni biti manji od 0.1 posto BDP-a, najviše 0.2 posto. Osim toga je tu u velikoj mjeri već uključena uporaba streljiva s kojim se već raspolaže što će imati za posljedicu da će poticaj današnjom gospodarstvu biti slab ili nikakav. Obećanje poreznog opreza Bushove administracije (dano s oklijevanjem) znači da će mnogi troškovi rata, ako ne veći dio, biti uravnoteženi smanjivanjem troškova na nekom drugom mjestu. Ulaganja u obrazovanje, zdravstvo, istraživanje i okoliš neizbježno će biti uklonjena. Posljedično će rat sigurno na negativan način utjecati na ono što je doista važno: standard života običnih ljudi. Amerika će dakle biti siromašnija, sada i u budućnosti. Očito ako je ova vojna pustolovina doista nužna za očuvanje sigurnosti ili slobode, kako objavljuju njeni pobornici i njeni promicatelji, i ako će biti uspješna kako se nadaju njeni podržavatelji, onda bi mogla vrijediti svoje cijene. No to je drugo pitanje. Ja bih želio oboriti mišljenje da je moguće ostvariti bilo kraj rata bilo gospodarsku korist. Živote će izgubiti nevini, vjerojatno mnogo više njih nego u napadu 11. rujna 2001.. No očekivanje rata se pridružuje nesigurnostima koje već opterećuju američko gospodarstvo: nesigurnostima proizašlim iz fiskalnog deficita koji prijeti Americi, uslijed lošeg makroekonomskog upravljanja i smanjivanja poreza koje si zemlja ne može dopustiti; nesigurnostima proizašlima iz beskonačnog 'rata protiv terora'; nesigurnostima vezanim uz velike skandale u vezi banaka i tvrtki i nesigurnih nastojanja provedbe reformi Bushove administracije, s posljedicom da nitko ne zna koja je vrijednost američkih tvrtki; nesigurnostima povezanim sa znatnim američkim trgovinskim deficitom koji je dostigao apsolutne primate (hoće li se iz inozemstva nastaviti davati zajmovi SAD-u, sa svim njegovim problemima, uz kamatnu stopu višu od milijarde dolara na dan?); nesigurnostima vezanim uz europski pakt o stabilnosti (hoće li preživjeti? I hoće li to biti dobro za Europu?); na kraju nesigurnostima vezanim uz Japan: hoće li dugo potrajati složeno stanje njegovog bankarskog sustava? A u slučaju da potraje koliko će negativan biti utjecaj u kratkoročnom razdoblju? Neki iznose pretpostavku da bi SAD mogao povesti rat kako bi održao stabilnom opskrbu naftom ili kako bi povećao svoje interese glede nafte. Malobrojni dvoje glede utjecaja koji ima interes za naftu na predsjednika Busha - to svjedoči energetska politika administracije sa svojim naglaskom na širenju proizvodnje nafte umjesto na čuvanje. No i u perspektivi naftnih interesa, rat protiv Iraka predstavlja riskantnu pustolovinu: nije samo krajnje neizvjestan utjecaj na cijene te tako i na cijene naftnih tvrtki, nego neće biti lako ni zanemariti interese drugih proizvođača nafte, uključujući Rusiju i Europu. Naravno, u slučaju rata SAD-a, nitko ne može predvidjeti učinak na opskrbu naftom. Mogao bi biti uspostavljen jedan demokratski i miroljubiv irački režim. U očajničkoj potrebi za sredstvima za obnovu, režim bi mogao prodati velike količine nafte, spuštajući globalne cijene. Američki proizvođači, kao i oni u savezničkim zemljama, primjerice u Meksiku i Rusiji, u tome bi bili uništeni, iako bi iz toga koristi izvukli svjetski potrošači nafte. Uz to bi rezultat meteža u muslimanskom svijetu mogao biti poremećaj opskrbe s povišenjem cijena. To bi se moglo sviđati proizvođačima nafte u drugim dijelovima svijeta, no imalo bi krajnje negativne posljedice na globalno gospodarstvo, slične onima nastalim uslijed povećanja cijena nafte 1973.. Iz bilo koje perspektive, gospodarski učinci rata s Irakom neće biti pozitivni. Tržišta ne vole nesigurnost i nestabilnost. Rat i predviđanja rata nose oboje. Morat ćemo se pripremiti s njima se suočiti," piše Joseph Stiglitz.