VB-THE GUARDIAN 12. I. AMERIČKA SLABOST JE PRIGODA ZA BRITANIJU

vi VELIKA BRITANIJA THE GUARDIAN 12. I. 2003. Čak i megasila treba prijatelje "U povijesti našeg planeta još nije bilo toliko naizgled moćne zemlje kao što su to Sjedinjene Države. Njeno tržište dionica vrijedi više nego ostala svjetska tržišta dionica zajedno. Njeno ulaganje u vojsku veće je od slijedećih devet najmoćnijih zemalja u svijetu zajedno. Jezik SAD-a - ili, bolje rečeno, njegova verzija našeg jezika - blizu je statusu globalnoga jezika a dolar je blizu statusu globalne valute. Niti jedan imperij prije SAD-a, od drevne Grčke do Britanije u devetnaestom stoljeću, nije bio dominantan u tolikoj mjeri. Bilo da se radi o jastrebu Bijele Kuće koji planetu nastoji nametnuti američki svjetski poredak, protivniku globalizacije koji prosvjeduje protiv ove zvijeri ili pak britanskom premijeru koji pokušava ukrotiti zvijer, uvriježena slika o Sjedinjenim Državama jest ona o svemoćnoj Americi. To je razlog zbog kojeg SAD potiče toliko strahopoštovanja, zavisti i mržnje među neameričkim stanovništvom planeta. Međutim, moguće je, a možda čak i točnije, Sjedinjene Države promatrati na potpuno drukčiji način. Amerika je Guliver kojega su sputali Liliputanci. Amerika je prilično slaba megasila. Sjeverna Koreja razbojnički je ostatak Hladnog rata koji su Sjedinjene Države dobile prije više od deset godina. Kim Jong Il-ov grozni režim nije u stanju hraniti milijune sjevernokorejskog naroda. Ovo je jedno od najnazadnijih mjesta na svijetu, osim po zastrašujućem potencijalu proizvodnje i izvoza oružja masovnog uništenja. George W. Bush je u svom govoru o stanju u naciji, prije približno godinu dana, Kim Jong Il-a svrstao u osovinu zla. Bush je istom prigodom upozorio Sjevernu Koreju kako će na bilo kakve korake koji bi upućivali na ponovno započinjanje njenog programa proizvodnje nuklearnih raketa odgovoriti jezivom kaznom. Sjeverna Koreja sada drsko prijeti učiniti isto ono za što se samo sumnja da Sadam čini. Nuklearno oružje u rukama Sjeverne Koreje predstavlja neposrednu opasnost, koju dodatno povećava činjenica da je taj nepredvidivi režim prodavao svoje rakete drugim opasnim i nedemokratskim državama. Kako na ovo reagira George W. Bush? Predlaže pregovore. Da, ignorirajte prijetnje hipersile, i ona će zatražiti da proćaskate. Čini se da postoji paradoksalno pravilo: ako vas je SAD imenovao Javnim neprijateljem broj jedan, to vam je najbolje jamstvo za dugovječnost. Primjer je Gadaffi, koji još uvijek vlada Libijom, nakon dugog niza godina od kada ga je Ronald Reagan pokušao bombama natjerati na poslušnost. Tu je i Fidel Castro, koji još uvijek vlada Kubom, unatoč naporima predsjednika Kennedya i svih slijedećih predsjednika SAD-a da ga unište. Tu je i, iznad svih, Osama bin Laden. George W. Bush je zahtijevao da mu Osamu bin Ladena dovedu 'živog ili mrtvog', uz pomoć najskupljih dojavnih službi i najmoćnijih oružanih snaga na planetu. Još uvijek čeka na Osaminu glavu. Još je gore to da je terorizam, kojeg je on proširio, zarazniji nego ikad. U svojoj ispovjedi o neuspjehu, a možda i u pokušaju da mu se odobri još veći proračun, sam direktor CIA-e kaže kako al Qaida sada predstavlja veću prijetnju nego što je to bila prije napada na WTC i Pentagon. Ta zvjerstva bila su najsugestivnija ilustracija jedne konkretne američke slabosti - činjenica da je velika i moćna, ne znači da nije ranjiva. Flote nosača zrakoplova nisu pretjerano učinkovite protiv bombaša-samoubojice. Upravo je snaga SAD-a kriva za veliki dio njegovih slabosti. Njegova ovisnost o nafti koja ga pokreće sprječava SAD da prisili Saudijsku Arabiju da odgovara za svoje sudioništvo u širenju i financiranju terorizma. Najveća sila na svijetu ne može nametnuti mirovno rješenje Izraelu i Palestini. Washington je neučinkovit zbog zauzetosti na previše fronta. Reakcija na Sjevernu Koreju tako je mlaka jer je sva pozornost Amerike trenutno usredotočena na Irak. Čak i megasila otkriva kako je u određenom trenutku sposobna učinkovito se boriti samo na jednoj fronti. Preduga i konfuzna realizacija razoružanja Sadama sam je po sebi ilustracija da je Amerika daleko od svemoćnosti. Prošlo je više od godinu dana od kada se George W. Bush posvetio dovršavanju nedovršenog posla svog tatice s iračkim tiraninom. Američki vojni stroj tek sada počinje okupljati svoje snage u Zaljevu, za obavljanje te zadaće. Ne sumnjam u to da je SAD sposoban uništiti iračku vojsku, pod pretpostavkom da veći dio te vojske ne dezertira ili se odmah ne preda. Imam predosjećaj da će 2003. godina biti loša za Sadama. Ipak, suprotno očekivanjima ili stereotipu, Sjedinjene Države su spore u ostvarenju svog cilja - neutraliziranju bagdadskog krvnika. Američka vojna sila zaista je golema, no upravo njena veličina predstavlja prepreku njenom korištenju. Nedavno sam, razgovarajući s jednim britanskim ministrom koji je usko povezan s vojnim pripremama, kazao kako smatram da Sjedinjene Države ne trebaju zaista pomoć naših snaga za napad na Sadama. Britanski vojnici, mornari i piloti u Zaljevu bi bili nazočni uglavnom iz simboličnih i diplomatskih razloga. U krivu sam, odgovorio mi je ministar. Naveo je primjer kampanje za uklanjanje afganistanskih talibana. Bombardere zračnih snaga SAD-a gorivom nisu mogli opskrbljivati zrakoplovi američke mornarice jer - nevjerojatno ali istinito - nisu kompatibilni. Amerikanci su se oslanjali na britanske zrakoplove za natakanje goriva. Činjenica da je megasila, Americi stvara prirodne neprijatelje, istovremeno potičući uvjerenje u Washingtonu da se ne treba truditi da zadrži prijatelje: činjenica je da 'ne obraća pažnju na probleme' ostatka svijeta, kako je to kazao Blair prošlog tjedna. Ipak, čak i Amerika otkriva kako ne može djelovati bez saveznika. Čak i ova desničarska i unilateralistička vlada otkriva kako ne može sama vladati svijetom. Svi njihovi saveznici na Srednjem istoku žele diplomatsko, a ne vojno, rješenje krize sa Sjevernom Korejom. Na Bliskom Istoku, Turci ne žele dopustiti uporabu svog teritorija za invaziju na Irak sa sjevera. Manje utjecajne sile u Vijeću sigurnosti - Rusija, Kina i Francuska - obuzdavaju Ameriku zahtijevajući za sada nepostojeće dokaze protiv Iraka prije nego ovlaste SAD za rat protiv Sadama. Čak i najvjerniji prijatelj Washingtona, Tony Blair, ustraje da inspektorima UN-a treba dati 'vremena i prostora' da svoju zadaću izvrše temeljito. Tako se čak i Washington udaljava od krajnjeg roka, 27. siječnja, kojeg je odredio kao datum započinjanja napada na Irak. Očito je da ovo razbješnjuje jastrebove u Bushovoj vladi koji nikada nisu željeli djelovati preko UN-a. Bijesne na Hansa Blixa i njegovu inspekcijsku ekipu, ljuti su na Colina Powella i internacionaliste u State Departmentu, a ne bih se iznenadio da se uskoro okome na Blaira zbog toga što je poticao Busha da se okrene UN-u. Frustracija jastrebova u Bijeloj kući još je jedna ilustracija ograničenja američke sile. Nisu željeli uključivati UN, organizaciju koja nigdje nije prezrena više nego među američkom republikanskom desnicom. Pa ipak, čak i uz jednog od svojih u Bijeloj Kući, hipersila je bila prisiljena pokoriti se međunarodnom mnijenju. Jedina supersila je osamljena supersila. A ovo je, čini mi se, važna okolnost koju Tony Blair mora iskoristiti. Kao najbolji i često jedini prijatelj, Britanija je u posebno povoljnom položaju da trajno utječe na ponašanje Sjedinjenih Država. Slabost Amerike je prilika za Veliku Britaniju", piše Andrew Rawnsley.