U radu dvodnevnog skupa sudjeluje tridesetak jezičnih stručnjaka dijalektologa iz Hrvatske, Slovenije, Austrije, Bosne i Hercegovine i Makedonije.
Skup je otvorio predsjednik HAZU i ugledni jezikoslovac akademik Milan Moguš koji je naglasio važnost skupa, koji će dati nove doprinose u proučavanju i istraživanju hrvatskih štokavskih dijalekata, važnog segmenta hrvatskoga jezikoslovlja.
Akademik Dalibor Brozović govorio je o posebnom hrvatskom aspektu štokavske problematike u prvom redu o njezinoj izvornosti koja bi trebala pokazati da je hrvatski standardni jezik formiran na novoštokavskoj dijalektalnoj osnovici.
Drugo pitanje koje je postavio Brozović je činjenica da raznim dijalektima štokavskoga narječja govore ne samo Hrvati, nego i (polazeći od zapada prema istoku) Bošnjaci, Crnogorci i Srbi.
Dodao je da se u hrvatskom društvu uglavnom prigušeno i diskretno postavlja pitanje je li štokavsko narječje na autentičan način hrvatsko kad na dijalektima štokavskoga narječja uz Hrvate, govore još i Bošnjaci, Crnogorci i Srbi. Te sumnje Brozović otklanja činjenicom da se u samoj štokavskoj skupini dijalekata Hrvati najzastupljeniji. Zato je svako hrvatsko nepovjerenje prema štokavštini , makar bilo diskretno i neodlučno posve neopravdano i posljedica je prikrivenih sugestija sa strane, smatra Brozović.
Jezikoslovac Josip Lisac u izlaganju o dosadanjim proučavanjima hrvatskih štokavskih dijalekata tvrdi da im se u znanosti o jeziku dosada nije posvećivala dovoljna pozornost, pa su, po njegovim riječima, neka područja (pre)slabo poznata, tj. još uvijek nedovoljno proučena. Dodaje da ima dosta zaslužnika u istraživanjima štokavštine (pa i hrvatske štokavšine) osobito u posljednjih pedeset godina te dodaje da se u metodološkom pogledu proučavanje štokavskih dijalekata ne razlikuje u odnosu na proučavanje nehrvatskih štokavskih idioma ili u odnosu na ostale hrvatske dijalekte bili oni čakavski ili kajkavski.
U izlaganju o štokavskom narječju i književnom jeziku StjepkoTežak je, uz ostalo, istaknuo da postoji problem i u terminu "hrvatski književni jezik koji se još nije sasvim istrgnuo iz narodnosno dvoimenoga zagrljaja unatoč teoretski i praktički prihvatljivoj podjeli štokavskoga sustava na četiri standardna jezika".
Po Težakovim riječima to su hrvatski, srpski, bošnjački i crnogorski, a o takvoj podjeli ima protivljenja u hrvatskoj i u europskoj slavistici.
Hrvatski se književni jezik, iako utemeljen na novoštokavštini, razlikuje od bošnjačkog, crnogorskog i srpskog i to po svojim kajkavskim i čakavskim pritočnim elementima, a tome treba pridodati i moguće prinose iz stare hrvatske štokavske književne baštine.
Što se tiče uključivanja štokavske dijalektalne riječi u književni jezik, Težak se zalaže za prihvaćanje izvornih dijalektalnih prinosa ali ne i nepotrebnih posuđenica koje se zbog istog narječnog sustava lako prenose iz srpskih govora u hrvatsku štokavštinu a odatle i u razgovorni hrvatski jezik pa i u čakavštinu i kajkavštinu. Na skupu su izlagali Mijo Lončarić, Silvana Vranić, Lina Pliško, Iva Lukežić, Mihaela Matešić, Alojz Jembrih i drugi. (Hina) xta yaz