Odnosi Rumunjske i Ukrajine već su dulje vrijeme zahlađeni zbog nemogućnosti da postignu sporazum o granicama epikontinentalnog i gospodarskog pojasa oko Zmijskog otoka u Crnom moru. Dodatno su pogoršani i zbog prokopa ukrajinskog kanala Bistraja kroz deltu Dunava čija je prva faza otvorena za plovidbu 26. kolovoza 2004.
U igri su dva strategijski značajna elementa - otkriće nafte i plina u okolici Zmijskog otoka i lokacija kanala Bistraja, koja će omogućiti kontrolu plovidbe na ušću Dunava nečlanici NATO-a.
Pusti i bezvodni Zmijski otok, površine 17 hektara i promjera nešto manjeg od dva kilometra, smješten je istočno od ušća Dunava, 45 km od rumunjske luke Sulina, a pripada Ukrajini.
Spominje se još u helenskim zapisima kao Leuce ili Bijeli otok, a kroz povijest je mijenjao vladare od starih Grka, preko Rima, Bizanta, Genove, te vlaških i moldavskih prinčeva u Srednjem vijeku, do Rusa koji su ga okupirali početkom 19. stoljeća.
Ime Zmijski otok duguje genovskim mornarima koji su u 14. stoljeću pronašli brojne zmije u cisternama za kišnicu grčkog hrama posvećenog mitskom junaku Ahilu. Godine 1837. hram su srušili Rusi i od njegova kamena izgradili svjetionik.
U međunarodnim ugovorima prvi puta se spominje 1878. na Berlinskom kongresu, kada ja dodijeljen Rumunjskoj, kojoj je mirovnim ugovorom priznata neovisnost od Otomanskog carstva.
U kasnijim međunarodnim aktima koji su definirali rumunjsko-ukrajinsku granicu, kao što su sovjetski ultimatum Rumunjskoj 1940., i mirovni sporazum iz Pariza između saveznika i Rumunjske od 10. veljače 1947. Zmijski otok se ne spominje.
Granica definirana tim sporazumom ide sjevernije od Zmijskog otoka, ostavljajući ga unutar teritorijalnih voda Rumunjske, no on ostaje pod faktičkom sovjetskom okupacijom do 1948. U veljači te godine prvi komunistički premijer u Bukureštu Petru Groza pristaje da "bratskom" SSSR-u prenese i suverenitetat nad otokom.
Od 1967. do 1987. Bukurešt i Moskva bezuspješno su pregovarali o razgraničenju epikontionentalnog pojasa oko Zmijskog otoka.
Raspadom SSSR-a 1991. Ukrajina je naslijedila otok a s njim i tvrdi pregovarački stav Moskve o razgraničenju.
Godine 1997. pregovore su nastavili Bukurešt i Kijev, ali sada s većim ulogom - otkrićem nafte i plina u podmorju otoka.
Aneksom Sporazuma o prijateljstvu i suradnji Rumunjske i Ukrajine iz 1997. utvrđeno je da će se pregovori nastaviti ali uz klauzulu da će u slučaju nepostizanja sporazuma u roku od dvije godine, dvije strane prepustiti rješenje Međunarodnom sudu pravde.
Ukrajina se u sporazumu suglasila da na otok neće razmještati "agresivno oružje", te da će ga smatrati "neneseljenim", kakav je oduvijek i bio, što je značajno jer se po međunarodnom pravu mora, oko nenaseljenog otoka ne može proglasiti gospodarski pojas.
Između 1998. i 2004. Rumunjska i Ukrajine održale su 24 runde pregovora ali do sporazuma nije došlo, uz međusobno prebacivanje odgovornosti za neuspjeh.
U međuvremenu je Ukrajina učinila upravo ono što je potpisala da neće. Kako bi izmijenila status otoka počela ga je naseljavati, dovoziti vodu na njega, a osigurala je i stalnu brodsku liniju koja ga povezuje s kopnom, piše rumunjski dnevnik "Evenimentul zilei".
Epikontinentalni pojas obuhvaća morsko dno i podzemlje otvorenog mora koje se nastavlja uz teritorijalno more do 200 metara dubine. Njegovo je razgraničenje složenije u plićim morima, kakvo je upravo more oko Zmijskog otoka gdje dubina ne prelazi 50 metara.
Gospodarskim pojasom obalna država proširuje suverena prava koja ima u teritorijalnom moru na iskorištavanje i zaštitu morskih resursa otvorenog mora do najveće širine od 200 nautičkih milja.
Gospodarski pojas proglasile su sve obalne države Crnog mora.