U tekstu koji u prvom ovogodišnjem broju za siječanj - lipanj objavljuje "Čakavska rič", splitski polugodišnjak za proučavanje čakavske riječi, Crljenko napominje kako Malecki u knjizi "Pregled slavenskih govora u Istri" (1930.) iznosi da se granica dvaju jezičnih idioma proteže "od ušća Dragonje u more duž rijeke u istočnom smjeru sve do Trebeše, a odatle ravno do Rakitovca".
"Staro prirodno ušće Dragonje u more ucrtano je na njegovoj dijalektološkoj karti", napominje Crljenko i dodaje kako se to ušće "nalazi sjevernije od sadašnjega na jug pomaknutog i umjetno stvorenog ušća nastalog prokapanjem kanala Svetoga Odorika".
Malecki je utvrdio da "uzduž južne granice krajnje slovenske točke čine mjesta Krkače, Planjave, Labor, Trsek, Trebeše, Sočerga, Movraž i Rakitovec, napominje Crljenko i navodi kako su "sjeverne hrvatske granične točke Kaštel, Merišće, Skoruš, Brič, Topolovac, Gradina, Pregara, Črnica i Brest".
Crljenko piše kako su Mlini, Bužin, Škudelin i Škrile, odnosno sva manja mjesta zapadno od Kaštela, a južno od Dragonje, oduvijek bila hrvatska kao sastavni dio hrvatskoga etnolingvističkog područja, a od početka 90-ih godina Republika Slovenija pokušava ih priključiti.
Zapadno od crte povučene od Rakitovca područjem istarskoga Krasa na sjever do Markoščine, po Maleckom, na slovenskoj strani ostaju Zazid, Podgorje, Markoščina, a na hrvatskoj Jelovice i Skadanšćina, ističe Crljenko i dodaje kako zatim jezična granica ide od Markoščine prema istoku i jugoistoku uz cestu Trst - Rijeka, ostavljajući na hrvatskoj strani mjesta Obrov, Poljane, Račice, Starod, Pasjak, Šapjane, Rupu, Lipu i Klanu.
Prostori smješteni sjeverno od te crte, kako piše Malecki, pripadaju slovenskom jezičnom području, navodi Crljenko.
Takvo je stanje na temelju prikupljene građe, terenskih istraživanja i znanstveno utemeljenih jezičnih diskriminanta poljski slavist ucrtao i u svoje dijalektološke karte, dodao je Crljenko.
Hrvatske župe Topolovac, Gradina, Pregara i pripadna im okolno sela i zaseoci Abitanti, Belvedur, Brezovica, Brežani (Sveti Šimun), Brežinari, Buželi, Dragonja, Dugobrdo, Hrvoji, Jarkari, Kaline, Koromači-Boškini, Krstija, Močenigi, Pavlići, Reparac, Rosići, Sirči, Stara Mandrija, Šemi, Škrljići, Tuniši, Zrnovac..., dvadesetak manjih hrvatskih čakavskih naselja u tom kraju na Buzešćini jezično su, po Maleckom, hrvatski čakavski prostor.
Ta je mjesta unatoč protimbi hrvatskog istarskog svećenstva i bez pristanka lokalnih vlasti Bakarićevo Republičko vijeće administrativno priključilo Sloveniji, napominje Crljenko i dodaje kako je čitav kraj sve do 1974. bio u sklopu pazinske crkvene uprave, a nakon toga su ga morali napustiti i hrvatski svećenici, čime je hrvatski jezik osim iz škole bio istjeran i iz crkve.
U tim se mjestima stoljećima hrvatski govorilo i pisalo u crkvi, školi, na javnim mjestima, ističe Crljenko i dodaje kako su na hrvatskom jeziku vođene i župne knjige.
Crljenko napominje kako su u svim popisima pučanstva to čista hrvatska sela, a u popisu što ga je provela Austro-Ugarska 1910. Gradina je imala 558 stanovnika koji su svi bili Hrvati, Topolovac 620 stanovnika, također svi Hrvati, a ni u Pregari nije bilo Slovenaca.
Od kada su priključeni Sloveniji budući da nema nikakvih institucija zaštite jezičnih i drugih posebnosti, broj se Hrvata naglo smanjuje, napominje Crljenko.
U "Čakavskoj riči" još pišu Josip Lisac, Sanja Vulić, Gordana Čupković, Siniša Vuković, Dinko Matković, Marijana Tomelić i Danijela Načinović.