Revizija Pakta stabilnosti koji bi se imao prometnuti u "pravi Pakt o zapošljavanju", porast izdvajanja iz državnog proračuna za istraživanje, ulaganja i obrazovanje, zatim prekid s praksom nelojalne porezne konkurencije koja potiče na preseljavanje unutar same Europe i zaštita javnog sektora - to su četiri uvjeta koja, po Laurentu Fabiusu, službeno drugom čovjeku oporbene Socijalističke stranke, trebaju socijalisti postaviti predsjedniku Jacquesu Chiracu da bi se ratificirao europski ustav.
Fabiusovo uvjetovanje potpore europskom ustavu prijeti najvećim razdorom u stranci, potresom kakav se ne pamti još od njena osnivačkog kongresa u Epinayu 1971. godine, jer su se ostali socijalistički prvaci, nacionalni tajnik Francois Hollande, kao i niz bivših ključnih ministara iz Mitterrandove ili Jospinove epohe poput Jacka Langa, Dominiquea Strauss-Kahn, Martine Aubry ili Pierrea Moscovicija, već izjasnili u prilog usvajanju europskoga ustava.
Odbacivanje europskoga ustava zagovarale su do nedavno samo dvije manjinske struje u stranci, Novi svijet koji predvodi Henri Emmanuelli, i Nova socijalistička stranka kojoj je na čelu Arnaud Montebourg, a koje su na posljednjem stranačkom kongresu, u Dijonu prošle godine, naišle na podršku 37% aktivista.
Tijekom ovoga ljeta pridružilo im se još nekoliko značajnih regionalnih ili okružnih stranačkih vodstava, ali je tek prošlotjednim prelaskom Fabiusa u tabor euroskeptika postalo više nego statistički vjerojatno da bi referendum o europskom ustavu mogao biti odbačen, jer se tako veliki dio najjače stranke u Francuskoj, još ojačane pobjedama na posljednjim regionalnim i europskim izborima, svrstava uz do sada manjinske suvereniste - krajnju ljevicu, komuniste i pristaše Jean-Pierre Chevenementa ili pak Pokret za Francusku Philippea de Villiersa i krajnje desnu Nacionalnu frontu Jean-Marie Le Pena.
Vodstvo je socijalista i prije Fabiusova "Ne" već bilo najavilo održavanje unutarstranačkog referenduma (koji bi se imao održati 1. ili 8. prosinca ove godine ), a prema informacijama koje prenosi tisak ovih dana očekuje se da bi velika većina socijalističkih aktivista, između 60 i 73 %, mogla izjasniti protiv europskog temeljnog zakona, kojem se kao grijeh ponajprije zamjera "pravovjerni liberalizam" s teškim socijalnim posljedicama, od raseljavanja i bijega poduzeća do uništavanja javnog sektora.
Tim svojim vrlo proračunatim preokretom, jer je naglašavanjem "socijalne" dimenzije europske integracije vješto pretrčao svoje stranačke kolege, kandidate za predsjedničku utrku 2007. godine, Fabius ipak igra na sve ili ništa, jer pobjedi li "ne" na stranačkom i nacionalnom referendumu, onda bi on dobio glavni ulog i u stranačkom nadmetanju i u nacionalnom okršaju s desnicom, dok u protivnom, gubi sve, što bi drugim riječima i po mišljenju brojnih analitičara bio kraj jedne briljantne političke karijere.
Kritike ne pljušte samo s ljevice, primjerice kad bivši ministar zdravstva Bernard Kouchner govori o izdaji - kao da je glas u prilog europskog ustava sam po sebi dokaz nepomućene dosljednosti, hrabrosti i samozatajnosti - već i s desnice, pa najutjecajniji ministar Nicolas Sarkozy govori o povijesnoj grešci, što je više nego shvatljivo, kad se ima na umu da se ministar financija postavlja već u buduću ulogu predsjednika vladajuće stranke UMP, Saveza za narodni pokret, dakle onoga koji će po funkciji predvoditi kampanju za ratifikaciju europskog ustava što je usvojen od sadašnje parlamentarne većine.
Europski su socijalisti "zapanjeni", posebno španjolski, ali i njemački socijaldemokrati, jer bi se "francuska braća ", ukoliko na svom stranačkom referendumu prihvate Fabiusovo " ne " mogla tako naći u morganatskom braku s britanskim konzervativcima ili poljskom ultradesnicom i dosadašnjem manjinskom euroskepticizmu ponuditi ne samo aureolu većinskog već i politički prihvatljivog stajališta.
U svemu ima ipak manje iznenađenja no što su na prvi pogled čini, jer su socijalisti, i ne samo u Francuskoj, tek kasno - sredinom sedamdesetih godina - izvršili preobraćenje s internacionalizma na europski ideal, koji su pak od samih početaka europske integracije najdosljednije promicali kršćanski demokrati.
Piše: Frano Cetinić