Tu studiju njemački diplomat napisao je iz perspektive voditelja Odjela za jugoistočnu Europu njemačkoga Ministarstva vanjskih poslova, gdje je od 1991. do 1995. bio odgovoran za provedbu njemačke politike prema bivšoj Jugoslaviji,
U proslovu knjige autor, danas njemački veleposlanik u Pragu, napominje kako je želio "predočiti što je moguće jasniju sliku o njemačkim odlukama iz tog vremena".
Michael Libala ističe kako se nije služio povjerljivim dokumentima, no da se "s podosta dostupnih dokumenta EZ-a i KESS-a do sada nisu naširoko služili ni oni koji su najskloniji osuđivati njemačku politiku".
Prema izvješćima Promatračke misije EZ-a, koje navodi Libal, JNA je nastavila napadati unatoč tomu što su Hrvati počeli deblokirati vojarne.
"Očito joj je cilj bio osigurati crtu Virovitica - Karlovac - Karlobag", zaključuje te posebice naglašava kako je u izvješćima Promatračke misije EZ-a utvrđena i opisana jasna strategija uništavanja - prvo bi teško topništvo terorom pokušalo poraziti civilno stanovništvo, a zatim bi nastupale srpske paravojne postrojbe, kojima je JNA dala odriješene ruke i obilno ih opskrbljivala.
"Riječ je o 'kukavičkoj vojsci' odgovornoj za brutalna nasilja, širokih razmjera i s predumišljajem', koje je vodilo do 'nesmiljena širenja novih granica'", navodi se u izvješću EZ-a, koje Libal donosi u knjizi.
Ocijenio je kako je bilo očito da "jedino Srbi blokiraju političku nagodbu i svaka odgoda priznanja iskorištena je za novu agresiju".
Među "najvažnijim dokumentima o jugoslavenskoj krizi" smatra tekst Arbitražnog povjerenstva Konferencije o Jugoslaviji, tzv. Badinterove komisije.
"U njemu se poništavaju sve tvrdnje srbijanskog vodstva i JNA kako se bore za Jugoslaviju", napominje Libal, dodajući da je to učinjeno tako da se "nije moglo bolje odraziti gledišta u njemačkom Ministarstvu vanjskih poslova".
U knjizi su opisani i razgovori tadašnjeg njemačkog kancelara Helmuta Kohla s hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom te s predsjednikom BiH Alijom Izetbegovićem, koji je krajem studenoga 1991. pokušao "Nijemce upozoriti na opasnosti priznanja (Hrvatske)".
Izetbegović je "vrlo jasno rekao kako je zainteresiran da se Hrvatska barem pridruži labavoj federaciji s ostalim republikama", navodi Libal.
Njemački kancelar Kohl 15. studenoga 1991. obavijestio je francuskog predsjednika Mitterranda da Njemačka kani priznati Hrvatsku, pravdajući to snažnim pritiscima njemačke javnosti. Mitterrand je bio "vidljivo razočaran" što nije uspio uvjerit njemačkog kancelara da se odupre tim pritiscima, pa je naglasio da je nužno postići "zajedničku odluku Dvanaestorice" te osigurati jamstva za unutarnje granice i poštivanje manjinskih prava, piše autor.
Također navodi da se evolucijski pomak u njemačkom gledištu prema priznanju hrvatske države, sredinom studenoga (1991.), mora promotriti, u kontekstu agonije Vukovara.
"Osamnaestog studenoga (1991.) i posljednji branitelji morali su napokon predati gotovo potpuno uništen grad. Ono što su Srbi prozvali 'oslobođenjem' Vukovara, pretvorilo se u orgijanje prepuno slijepa uništavanja, ubojstava, protjerivanja i pljačke, a to nije promaknulo pozoru njemačke javnosti i vodstva", ističe njemački diplomat.
Vlada u Bonnu je 19. prosinca donijela odluku da će 23. prosinca 1991. priznati Sloveniju i Hrvatsku.
Libalovu knjigu podijeljenu u tri cjeline, preveo je Zoran Bošnjak, a objavljena je prvi put godine 1998. kod londonskoga izdavača Pragera.