ZAGREB, 20. travnja 2004. (Hina) - Zagrebački nakladnik Golden marketing - Tehnička knjiga predstavio je danas u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu knjigu Josipa Lisca "Hrvatska dijalektologija 1. - Hrvatski dijalekti i govori
štokavskog narječja i hrvatski govori torlačkog narječja."
ZAGREB, 20. travnja 2004. (Hina) - Zagrebački nakladnik Golden
marketing - Tehnička knjiga predstavio je danas u Društvu hrvatskih
književnika u Zagrebu knjigu Josipa Lisca "Hrvatska dijalektologija 1.
- Hrvatski dijalekti i govori štokavskog narječja i hrvatski govori
torlačkog narječja."#L#
O knjizi su govorili akademici Dalibor Brozović i Petar Šimunović, te
savjetnik u Institutu za jezik i jezikoslovlje dr. Mijo Lončarić.
Ovo je knjiga "prva svoga roda", istaknuo je akademik Brozović i
dodao kako knjiga obrađuje štokavske dijalekte kojima govore Hrvati
ili u kojima su Hrvati velik dio govornika.
Dijalektološka novina u knjizi je uvođenje tzv. oaze u dijalektima,
koju Lisac obrađuje na primjeru "vlahijske oaze" u hrvatskim
gradišćanskim selima u Austriji, istaknuo je Brozović.
Bez ove se knjige više ne će moći promatrati povijesna demografija,
istaknuo je akademik Šimunović.
Lončarić je značenje Liščevih istraživanja hrvatskih štokavskih
dijalekata usporedio s istraživanjem srednjovjekovne povijesti
hrvatskoga naroda.
Prva knjiga trosveščane hrvatske dijalektologije obrađuje štokavsko,
a druge dvije, kojih se izlazak tek očekuje, čakavsko i kajkavsko
narječje.
Hrvatski štokavski govori većinom se jasno razlikuju od ostalih
govora štokavskog narječja svojim posebnim zapadnim značajkama i
svojim vezama s čakavskim i kajkavskim govorima, piše Lisac.
Zapadna štokavština graničila je prije velikih seoba (16. i 17.
stoljeće) s kajkavskim i čakavskim narječjem, a granica između dviju
štokavština najvjerojatnije je išla Dunavom pa zatim do područja nešto
zapadno od Drine i dalje nedaleko od današnje Foče. Odatle je granica
išla prema Neretvi, ali tako da je Neretva s okolicom bila u zapadnoj
štokavštini; zatim je odijelila zapadnoštokavsko Dubrovačko primorje
od zaleđa i izlaza na more u Boki kotorskoj. Bokeljski Hrvati
vjerojatno su imali govor zapadnoštokavskoga tipa, piše Lisac.
Narječje je klasifikacijom podijeljeno na dijalekte kao što su
nenovoštokavski arhaični šćakavski slavonski dijalekt, zapadni
novoštokavski ikavski dijalekt, nenovoštokavski ijekavski šćakavski
istočnobosanski dijalekt, novoštokavski (i)jekavski
istočnohercegovačko-krajiški dijalekt, nenovoštokavski ijekavski
zetsko-južnosandžački dijalekt, novoštokavski ekavski
šumadijsko-vojvođanski dijalekt, nenovoštokavski ekavski
kosovsko-resavski dijalekt i vlahijska oaza.
Kako hrvatska manjina na Kosovu i dio Hrvata u Rumunjskoj govore
torlačkim narječjem, autor je ukratko prikazao i osnovne značajke toga
narječja.
Hrvati su uglavnom govornici četiriju štokavskih dijalekata
(slavonskoga, zapadnog, istočnobosanskog i
istočnohercegovačko-krajiškog), dok zetsko-južnosandžačkim danas
govore bokeljski Hrvati, kosovsko-resavskim rekaški Hrvati u
Rumunjskoj, vojvođanskim iločki Hrvati, a tzv. vlahijska oaza obuhvaća
12 sela južnoga Gradišća u Austriji.
Torlačkom pak narječju pripadaju govori karaševskih, janjevačkih i
letničkih Hrvata.
Iza svakoga poglavlja objavljena je literatura, a posebice vrlo
opsežna za četiri hrvatska štokavska dijalekta. Na kraju knjige su
priložene dijalektološke karte.
Josip Lisac (1950.), profesor na Sveučilištu u Zadru, do sada je
objavio više knjiga, među kojima, "Hrvatski jezik i njegovi
proučavatelji", "Hrvatski dijalekti i jezična povijest" i "Hrvatski
govori, filolozi, pisci".
(Hina) xmk yjn