Kada je Hrvatska ovoga tjedna oko odluke o početku pristupnih pregovora s EU-om stupila na svjetla pozornice "moj instinkt je bio moliti kako bi se ta pozornost okončala što je prije moguće i što tiše", piše Kulish.
"Hrvatska treba biti smirena i surađivati, uživajući nevjerojatno dobru sreću posljednjih godina, a ne stavljati je na kocku zbog optuženika za ratne zločine", smatra on.
Kulish u komentaru smatra kako je Austrija pomogla da Hrvatska otpočne pregovore s Europskom unijom odabravši trenutak kada je EU pregovarala o Turskoj da pogura hrvatsku kandidaturu.
Nakon rata sve više se govorilo o hrvatskim uspjesima poput ulaska nogometne reprezentacije u polufinale Svjetskog prvenstva 1998. i pobjede Gorana Ivaniševića na Wimbledonu 2001., piše Kulish koji sebe naziva dragovoljnim glasnogovornikom Hrvatske. Hrvatska je postala najbolje turističko odredište u vodiču Lonely Planeta 2005., a prijatelji u Americi su se počeli raspitivati za ljetovanje u Dubrovniku ili prekrasnom Hvaru "gdje je moj djed u mladosti radio u kamenolomu", piše Kulish u NYT-u.
Onda je to "udarilo u glavu maloj zemlji" i Hrvatska je odjednom pomislila da se može praviti važna i da će je EU prigrliti unatoč kritikama Den Haaga, ocjenjuje američki Hrvat.
On smatra da je problem "nažalost dublji" i navodi kako je putujući Hrvatskom primijetio "sveprisutnost hrvatskih zastava".
"Postoji ponos i postoji hipernacionalizam", kaže on dodajući da se u rodnom mjestu njegovih roditelja teži ovom drugom.
Kulish u komentaru poziva Hrvate da ocjenu Carle del Ponte o punoj suradnji Hrvatske s ICTY-jem iza koje je uslijedilo otvaranje pristupnih pregovora s EU-om ne trebaju shvaćati kao pobjedu "nego priznati kao ono što jeste: izbjegnuti metak".
Hrvatskoj je daleko više potrebna Europska unija, nego Uniji Hrvatska, ocjenjuje on. Ističući turistički potencijal Hrvatske, Kulish, međutim, dodaje da malo ljudi želi uživati na plažama zemlje koja je dom ratnih zločinaca koji nisu kažnjeni.