Po njegovim riječima, pojavom biskupa Strossmayera rađa se ideja o modernom sveučilištu. Upravo je biskup Strossmayer, pošto je imenovan đakovačkim biskupom, tadašnjem ministru obrazlagao potrebu osnivanja hrvatskog sveučilišta, koje će uz nastavu na materinjem jeziku omogućiti veću dostupnost studiranja u domovini.
Konačno 1861. Hrvatski je sabor, na poticaj velikog mecene hrvatske prosvjete, kulture i umjetnosti, donio zakonsku osnovu o Sveučilištu u Zagrebu.
Razvoj visokoškolskih ustanova u Zagrebu tekao je u dvije etape, podsjetio je Jerolimov, od 1669. do 1874. tadašnja je ustanova nosila naziv akademije, a od 1874., od Strossmayera do danas, ima naziv i status sveučilišta.
"Nemjerljiv je Strossmayerov doprinos hrvatskom narodu. Bio je ponosni Hrvat, ali i erudit i kozmopolit", istaknuo je Jerolimov, dodavši kako nije bio samo intelektualni i duhovni pokretač, nego i glavni dobročinitelj današnjega zagrebačkog Sveučilišta.
Stoga i retorička pitanje, koje iznosi prorektor, što bi bilo danas u ovom dijelu Europe da nije bilo Strossmayera te je li se ikada Sveučilište u Zagrebu na pravi način zahvalilo svojem utemeljitelju.
Govoreći o biskupu Strossmayeru i hrvatskoj književnosti - Strossmayeru kao književniku, kao književnoj temi te zaštitniku i prijatelju hrvatskih književnika, akademik Dubravko Jelčić istaknuo je kako je bio kudikamo poznatiji kao političar, nego kao književnik. Kao političar krivo je shvaćan, a kao književnik nepriznat, dodao je.
Iako je još Matoš za Strossmayera pisao da je bio ljubitelj književnosti, ali ne i književnik, Jelčić upozorava na Strossmayera putopisca koji je posegnuo za tom formom da bi iznio svoje misli. Romantizam je u književnosti oživio zanimanje za tu književnu formu, a desetak hrvatskih pisaca tog razdoblja istaknuli su se kao plodni, zanimljivi i osebujni putopisci, napomenuo je Jelčić, dodavši kako Strossmayeru u tom društvu pripada posebno mjesto.
"Sve što je Strossmayer napisao i ostavio natiskano u različitim publikacijama nosi snažno obilježje njegove svestrane osobnosti", rekao je Jelčić, dometnuvši da iako je u politici imao i protivnike, u kulturi je imao samo privrženike i poklonike.
Po Jelčićevoj ocjeni, Strossmayerova politika u kulturi bila je nezamjenjiva jer je njome duhovno integrirao cijelu Hrvatsku, mnogo prije njezina administrativnog sjedinjenja.
Hrvatski književnici shvaćali su tu činjenicu, slaveći ga i onda kada ga nisu politički slijedili, rekao je, dodavši kako je uz bana Jelačića Strossmayer možda najslavljenija osoba u hrvatskoj književnosti.
U hrvatskoj kulturi Strossmayer je nadomjestio nedostatak hrvatske državne politike, čineći ono što bi morala država da je postojala, ustvrdio je Jelčić.