"U ime Republike Hrvatske, Domovine koja ne zaboravlja, odao sam počast svima koji počivaju na ovom groblju pod pijeskom Sinaja", kazao je Mesić, podsjećajući da je oko 30.000 hrvatskih izbjeglica tijekom Drugog svjetskog rata na Sinaju tražilo "spas od nacističkih okupatora".
"Njih nekoliko stotina ostalo je ovdje zauvijek", istaknuo je Mesić.
Mesić je podsjetio i na to da je tijekom proteklih desetljeća groblje hrvatskih izbjeglica u El Shattu dva puta doživjelo "zlosretnu sudbinu zaborava i nestanka" - prvo tijekom izraelsko-arapskog sukoba nakon čega je groblje obnovila bivša Jugoslavija, te tijekom rata na području bivše Jugoslavije kada je groblje ponovno bilo napušteno.
Odlukom hrvatske Vlade iz veljače 2003. groblje u El Shattu je danas obnovljeno, a "i junake El Shatta", kazao je Mesić, "Domovina neće zaboraviti".
Uz zvuke hrvatske i egipatske himne vijenac na spomenik položio je u ime Arapske Republike Egipat guverner Sueza Seif El Din Galal, a molitve su izrekli fra. Tomislav Duka i protojerej Marinko Juretić.
Polaganjem vijenca Mesić je završio svoj dvodnevni posjet Egiptu, tijekom kojeg se sastao i s egipatskim premijerom Ahmedom Muhamadom Nazifom.
Oko 30.000 hrvatskih izbjeglica, uglavnom iz Dalmacije, provelo je tijekom Drugoga svjetskog rata 18 mjeseci u izbjegličkom logoru El Shatt, u egipatskoj pustinji Sinaju, a više od 800 izbjeglica, koji su tijekom zbjega preminuli, pokopano je na hrvatskome groblju.
Nakon kapitulacije Italije, iz Dalmacije je preko Visa u Italiju prebačeno više od 33.000 izbjeglica, a savezničke snage su zatim najveći dio njih evakuirali u Egipat, kako bi ih "spasili od gladi".
Logor u El Shattu je uspostavila i prvih četiri mjeseca vodila britanska Administracija za pomoć i izbjeglice na Bliskom istoku (MERRA), uz pomoć dobrovoljaca. 1. svibnja 1944. godine logor je službeno preuzela UN-ova organizacija za pomoć izbjeglicama (UNRRA).
Logor El Shatt nalazio se u pustinji Sinaj, na području od 260 četvornih kilometara i bio je podijeljen na pet odvojenih logora.
Izbjeglice su bile smještene u šatorima britanske vojske. U svakom šatoru živjelo je po 9 osoba, a u izgrađenim zgradama nalazili su se administrativni uredi, skladišta, kupaonice i medicinski odjeli.
Svaki logor je imao svoju školu, administrativno sjedište za osoblje UNRRA-e i predstavnike izbjeglica, svoje radionice, praonice i slično.
Administrativni poslovi bili su podijeljeni između predstavnika UNRRA-e i samih izbjeglica. Osoblje UNRRA-e dijelilo je namirnice i nadziralo aktivnosti u logoru. Veći dio administrativnih poslova vodili su predstavnici izbjeglica, budući da je vođenje tako velike zajednice značilo i rješavanje stotina svakodnevnih problema.
U zbjegu El Shatta Centralni odbor zbjega djelovao je u funkciji narodne vlasti, a pod njegovim nadzorom odvijale su se sve društvene aktivnosti. U zbjegu su izdavane i novine "Naš list", list Centralnog odbora zbjega, a nakon toga su i novine "Žene u zbjegu", "Omladinska revija" i "Omladinska riječ".
Hrvatski izbjeglice su u El Shattu dočekali i kraj Drugog svjetskog rata, a 1946. godine iz El Shatta su se počeli vraćati svojim domovima.