Godine 897. tijelo pape Formoza bilo je iskopano nekoliko mjeseci nakon ukopa i stavljeno pred sud da bi zatim papinska odjeća bila uklonjena, a tijelo bačeno u rijeku Tiber. Papa Bonifacije VI. koji ga je naslijedio i vodio to bizarno postumno suđenje sam je ubrzo bio svrgnut i završio je u zatvoru.
Žalovanje za papom Piom XII. 1958. godine prošlo je u miru, no bizarnost se tiče nevjerojatna zadaha koji se širio iz njegova tijela koje se brzo raspadalo zbog loše obavljene konzervacije.
U svojoj nedavno objavljenoj knjizi naslovljenoj "Heirs of the Fisherman" (Nasljednici Ribara) o 263 nasljednika sv. Petra, povjesničar John Peter Pham napisao je da su sjaj i bijeda s kojima su pape bile pokapane tijekom povijesti često otkrivali u kolikoj je mjeri preminuli bio human.
"Nasljednici ribara (svetog Petra) bili su samo ljudi i kao takvi podložni svoj veličini i svoj bijedi ljudske egzistencije", napisao je Pham.
U povijesti dok je papa bio i utjecajni politički vođa Italije i Europe, posebno je mračno znalo biti razdoblje zvano "sede vacante" (prazno sjedište), između dvojice Papa.
U prvim stoljećima poslije Krista, rimske plemićke obitelji natjecale su se koja će od njih dati nekog papu, a često su to činile podmićivanjem, ucjenama kardinala ili pak opkoljavajući baziliku u kojoj se glasalo o nasljedniku.
Kada je Grgur II. umro 731. godine, rimski narod zgrabio je svećenika iz pogrebne povorke i proglasio ga Grgurom III.
Češće se ipak događalo da se masa obračuna s nevoljenim papom. Godine 824. Paskal I. nije mogao biti pokopan u Bazilici sv. Petra jer su mase ljudi blokirale put.
Šest godina poslije, nakon što je Hadrijan II. bio očito otrovan u opatiji blizu Modene, redovnici su pobjegli sa svim njegovim dragocjenostima a rimska gomila opljačkala je njegovu baziliku.
Borbe oko papinstva jačale su idućih stoljeća.
Sveti rimski car Oton III. nametnuo je prvoga njemačkog papu Grgura V. godine 996. čime je potaknuo prezreno rimsko plemstvo na pobunu protiv novopridošlice nekoliko mjeseci kasnije. No Grgur se ipak uspio vratiti, a njegov je suparnik bio oslijepljen, osakaćen i vođen ulicama na leđima magarca.
Tradicija održavanja konklave iza zatvorenih vrata počela je 1198., ali ne zato da bi se osigurala tajnost - kao što je to danas - već zato da bi se kardinali zaštitili od nasilnih Rimljana.
Kroz stoljeća papinstvo je sve više poprimalo oblike monarhijskog stila i stoga je sve manje bilo podložno ćudima rimskoga puka, piše Pham.
Drama se, međutim, premjestila u konklavu gdje su europski carevi i kraljevi povlačili konce kako bi potaknuli izbor svojih favorita.
Nakon Francuske revolucije francuski su vojnici oteli dvojicu Papa. Pio VI. umro je u Francuskoj 1799., a njegov nasljednik Pio VII. bio je zatvorenik blizu Pariza od 1812. do 1814. godine.
No, ni Rimljani se nisu olako lišavali starih navada.
Pio IX. toliko je razočarao nepopustljivošću tijekom 31 godine svoga pontifikata (1847-1878), da su Rimljani pokušali baciti njegovo tijelo u Tiber dok su ga prenosili iz privremene grobnice u Bazilici sv. Petra do Bazilike svetog Ivana Lateranskog 1881. godine.