Hrvati će Ivanu Pavlu II. zauvijek ostati zahvalni kako zbog njegovih odlučnih stavova o njihovu pravu na slobodu i samostalnost, kulturu i vjeru, tako i zbog potpore koju je Hrvatskoj pružao u njezinim najtežim trenutcima borbe za slobodu.
Jubilarno stoto pastoralno putovanje početkom lipnja 2003. papa Ivan Pavo II. posvetio je, kako je znao reći, "voljenoj Hrvatskoj".
U poodmaklim godinama i već vidljivo narušena zdravlja, za petodnevna pohoda, po njegovim riječima, plemenitoj hrvatskoj zemlji, posjetio je Rijeku, Dubrovnik, Osijek, Đakovo i Zadar, gdje je s brojnim vjerničkim pukom slavio mise.
Svoj posljednji posjet Hrvatskoj završio je Papa 9. lipnja 2003. veličanstveno dočekan u drevnom hrvatskom Zadru.
"Posebna hvala tebi, ljubljeni puče hrvatski, koji si me dočekivao raširenih ruku i srca otvorena po ulicama Dalmacije, Slavonije i Kvarnera. Sjećam se patnji uzrokovanih ratom, što su još uvijek vidljive na tvojemu licu i što se odrazuju na tvojemu životu i blizu sam svima koji podnose tragične posljedice toga rata. Poznata mi je, međutim, tvoja snaga, tvoja hrabrost i tvoje ufanje, i siguran sam da će ti ustrajno zalaganje omogućiti da jednom i ti ugledaš bolje dane. Hvala i tebi, mladeži hrvatska, neka te Bog blagoslovi! Zemljo hrvatska, Bog te blagoslovio", poručio je Papa u Zadru u završnom obraćanju hrvatskom narodu prije odlaska u Rim.
Papa je u tijeku čitava svojega dvadesetsedmogodišnjega pontifikata iskazivao ljubav prema Hrvatima, zauzimao se za Hrvatsku, primao i pozdravljao hrvatske hodočasnike te se sastajao u privatnim i službenim audijencijama s hrvatskim dužnosnicima - prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, predsjednikom Stjepanom Mesićem, predsjednikom Hrvatskog sabora Vlatkom Pavletićem, premijerima Zlatkom Matešom, Ivicom Račanom i Ivom Sanaderom.
Papa Ivan Pavao II. Hrvatsku je odlučno podupirao na njezinu putu u Europsku uniju. Hrvatski premijer Ivo Sanader bio je posljednji strani državni dužnosnik koji se 22. veljače 2005. sastao s teško bolesnim Ivanom Pavlom II.
Naklonost Ivana Pavla II. prema Hrvatskoj te hrvatskih građana prema poglavaru Katoličke crkve razvila se od samoga početka njegova pontifikata.
Prigodom proslave Branimirove godine, 1979., Ivan Pavao II. poslao je Hrvatima osobno vlastoručno pismo u kojemu je isticao da budu "zauzeti graditelji vedre kršćanske budućnosti".
Na proslavi Marijine godine, 1987., u Castel Gandolfu služio je za hrvatske hodočasnike misu na hrvatskom jeziku. Ivan Pavao II. bio je prvi papa koji je afirmirao hrvatski jezik.
Obraćajući se vjernicima na Trgu sv. Petra 27. siječnja 1991., Papa je rekao da vidi veliki natpis "Hrvatska" te dodao kako hrvatskoj braći poručuje da se on svakodnevno moli za njihov narod i njihovu domovinu.
Papa Ivan Pavao II. primio je 25. svibnja 1991. po prvi put jednoga hrvatskog predsjednika - u privatnu audijenciju - Franju Tuđmana.
Za svoga boravka u Pečuhu u kolovozu iste godine okupljenim Hrvatima Papa je rekao "blizak sam vašim zakonitim težnjama".
Zahvaljujući Ivanu Pavlu II., golem je doprinos Svete Stolice priznanju samostalne hrvatske države. Sveta Stolica priznala je 13. siječnja 1992. Hrvatsku, dva dana prije dogovorenoga roka u Bruxellesu.
Republika Hrvatska i Sveta Stolica 8. veljače 1992. uspostavile su pune diplomatske odnose. Prvi apostolski nuncij u Hrvatskoj postao je Giulio Einaudi, a hrvatski veleposlanik pri Svetoj Stolici tadašnji zadarski gradonačelnik Ivan Livljanić.
Osim što se zauzimao za afirmaciju Hrvatske kao samostalne države, Papa je podržavao njezin put u izgradnji kršćanskih vrijednosti i jačanju kršćanskih korijena.
Papa je proglasio dvojicu Hrvata svecima - Leopolda Mandića i Marka Križevčanina, troje blaženima - Alojzija Stepinca, Mariju Propetoga Isusa Petković i Ivana Merza te četvoricu kardinala - Franju Kuharića, Vinka Puljića i Josipa Bozanića. Bio je odredio proglasiti kardinalom i Josipa Uhača, ali je on umro prije nego je kreiran kardinalom.
Prvi pastoralni posjet pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj, 10. i 11. rujna 1994., bio je veličanstven. Tada je Papa poljubio hrvatsku zemlju, a njegov dolazak praćen je zvonjavom zvona sa svih hrvatskih crkava.
Hrvatski narod s tadašnjim zagrebačkim nadbiskupom kardinalom Franjom Kuharićem i hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom iskazao mu je veliko poštovanje i zahvalnost za sve što je učinio za Hrvatsku.
U jeku hrvatske borbe za slobodu, Papa je 11. rujna 1994. na misi na zagrebačkom hipodromu, u prigodi proslave 900. obljetnice Zagrebačke nadbiskupije, okupio milijun vjernika, pozvavši na opraštanje i promociju kulture mira. Od početka agresije na Hrvatsku, Papa je više puta zauzeto intervenirao pozivajući na mir i prekid sukoba.
Nakon prvoga Papina pohoda, Sveta Stolica i Republika Hrvatska pristupili su pravnom reguliranju međusobnih odnosa. Prva tri ugovora o pravnim pitanjima, suradnji u odgoju i kulturi te o dušobrižništvu u vojsci i policiji, papa Ivan Pava II. ratificirao je 19. ožujka 1997.
Nakon toga 10. travnja 1997., u prigodi razmjene ratificiranih ugovora, Papa je u Vatikanu primio hrvatsku crkveno-državnu delegaciju, koju su predvodili predsjednik HBK-a kardinal Franjo Kuharić te potpredsjednik hrvatske Vlade Jure Radić. Četvrti ugovor o gospodarskim pitanjim između Svete Stolice i Republike Hrvatske, Papa je ratificirao 8. prosinca 1998.
U međudržavnim razgovorima ti ugovori su ocijenjeni krunom odnosa te primjernim, budući da mogu poslužiti i drugima državama, osobito bivšim socijalističkim, za uređivanje odnosa sa Svetom Stolicom.
Tijekom drugoga pohoda Hrvatskoj 2.,3. i 4. listopada 1998., Papa je u nacionalnom svetištu u Mariji Bistrici uzdigao na čast oltara blaženog Alozija Stepinca, mučenika komunističkoga režima, a u povodu 1700. obljetnice grada Split služio je 4. listopada euharistiju na splitskom Žnjanu, posjetio najstariju hrvatsku katedralu i solinsko marijansko prasvetište - Gospe od Otoka.
Na susretu s mladim vjernicima vidno zadovoljan i ushićen Papa je zajedno s njima pjevao pjesmu "Rajska Djevo Kraljice Hrvata". U toj pjesmi utkana je sva simbolika odnosa hrvatskog vjerskog puka prema Blaženoj Djevici Mariji, kojoj je Papa kao svojoj zagovornici za čitava pontifikata iskazivao naročito štovanje.
Papina putovanja u Hrvatsku bila su praćena izuzetnom medijskom pozornošću, a o svakom pohodu objavljene su i zasebne ilustrirane knjige.
Karol Wojtyla rođen je u poljskim Wadowicama 18. svibnja 1920. Krakovski nadbiskup kardinal Adam Sapieh posvetio ga je za svećenika 1946. Za pomoćnoga krakovskoga biskupa imenovao ga je papa Pio XII., papa Pavao VI. 1963. nadbiskupom u Krakovu, a 1967. postao je kardinal. Kao ugledan član međunarodne komisije sudjelovao je u pripremama Drugoga vatikanskoga koncila. Važno je njegocvo sudjelovanje u raspravi o vjerskoj slobodi u kojoj naglašava da Crkva mora i drugima dozvoliti slobodu misli, riječi i djelovanja.
Nakon kratkog pontifikata Ivana Pavla I. i njegove smrti 28. rujna 1978., na konklavi 16. listopada izabran je Karol Wojtyla za 264. papu, postavši nakon 456 godina prvim papom koji nije Talijan.
Na zaprepaštenje svijeta 13. svibnja 1981., dok se vozio kroz razdraganu masu na Trgu sv. Petra, jedan mladi Turčin - Mehmet Ali Agca izvršio je atentat na Ivana Pavla II., ispalivši iz pištolja dva metka. Papa je u teškom stanju prebačen u bolnicu, gdje je operiran, a slučaj je ostao do kraja nerazjašnjen.
U povijesti Katoličke crkve papa Ivan Pavao II., nakon Pija IX. koji je na Petrovoj stolici bio 32 godine, drugi je poglavar Katoličke crkve s najdužim pontifikatom.
Malo je koji papa u povijesti, kao Ivan Pavao II., bio toliki vizionar, koji je tako snažno utjecao na promjene u Europi te ostavio tako duboki trag u međunarodnoj politici, teologiji i etici.
Njegove enciklike, odlučne poruke mira, kao i hrabre isprike, te nove knjige dočekivane su s osobitom pozornošću u svijetu.
U Hrvatskoj je prevedeno pet knjiga koje su nastale za Papina pontifikata - "Prijeći prag nade", "Dar i otajstvo", "Rimski triptih", "Ustanite hajdemo", "Sjećanje i identitet".