HČSP je ocjenu ustavnosti zatražio tvrdeći da su osporeni članci Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina iz 2000. suprotni ustavnoj odredbi koja, drže u HČSP-u, omogućuje nacionalnim manjinama ravnopravnu službenu uporabu jezika i pisma samo u općinama i gradovima, ali ne i u županijama. U HČSP-u smatraju da ovlast zakonodavca da propisuje uporabu jezika i pisma manjina na razini županija ne proizlazi niti iz Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Hrvatskoj, koji je u međuvremenu, 2002., prestao vrijediti.
Ustavni suci nisu prihvatili argumente HČSP-a, već su jednoglasno ustvrdili da Hrvatski sabor, odnosno zakonodavac ima ovlasti i obveze da pitanje uporabe jezika i pisma nacionalnih manjina uredi posebnim zakonom, sukladno Ustavu i Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Suci su se pritom pozvali na članak Ustava kojim je omogućeno u pojedinim lokalnim jedinicama uz hrvatski jezik i latinično pismo u službenu uporabu uvesti i drugi jezik ili pismo. Po njihovom stajalištu, pod lokalne jedinice iz tog članka Ustava spadaju i županije, a ne samo gradovi i općine, kao što smatraju u HČSP-u.