NJEMAČKA - FAZ - GEIGEROVA KNJIGA - 19. XII.

Ž4=NJEMAČKA Ž1=FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG Ž2=19. XII. 1997. Ž3=Dugo odgađanje povijesti List objavljuje osvrt Johanna Georga Reissmuellera na knjigu Vladimira Geigera 'Nestanak Folksdojčera' objavljenu u Zagrebu 1997. u nakladi Nova stvarnost. "'Jedna od nekada nepoznatih, nepoželjnih i zabranjenih tema pitanje je sudbine jugoslavenskih Nijemaca'. Tako počinje knjiga mladog zagrebačkog povjesničara Vladimira Geigera koji je porijeklom dunavski Švabo, Nijemac. Bilo je tako. Kako se komunistička Jugoslavija ophodila s njemačkom narodnosnom skupinom, o tomu se u zemlji nije smjelo javno govoriti ili čak pisati. Genocid počinjen u doba od kraja 1945. do 1947. ostao je na mjestu zločina neizgovoren zbog države pa zbog stasanja novih naraštaja, nepoznat sve većem dijelu stanovništva. Otkako je Hrvatska postigla nezavisnost, tamo je pao tabu. No masovne grobnice se teško mogu pronaći, većina ionako oskudnih dokumenata uništila je Titova državna vlast; većina svjedoka više nije živa. Zbog toga je vrlo mala sklonost znanosti za bavljenje masovnim ubojstvima koje su počinili partizani nad Nijemcima u Jugoslaviji. Geigerova knjiga o nestanku Folksdojčera očito je prva koja se pojavila u Hrvatskoj posebno o toj temi (nastavlja studiju na kojoj je autor surađivao 1994.). Autor nije mogao nabaviti dokaze koji ne postoje. Koliko je Nijemaca pobijeno? Autor navodi brojeve iz njemačkih publikacija: 68 tisuća po jednoj verziji; po drugoj je samo u logorima stradalo 135 tisuća. Niti taj broj iz logora nije siguran. Po jednom njemačkom autoru je 54 a po Geigerovim istraživanjima najmanje 70 'čitavih njemačkih sela i gradskih četvrti odvedeno u logore', piše. Geiger razmatra i cjelokupan demografski gubitak jugoslavenskih Nijemaca; Titovi su ga komunisti, na što ukazuje, uračunali u 'žrtve nacizma i fašizma u Jugoslaviji' što su pokazali svuda u svijetu, ponajprije u Bonnu. Istu sudbinu Foklsdojčera imali su u Jugoslaviji i njemački zarobljenici; stoga Geiger i njima posvećuje jedno poglavlje. Od 194 tisuće njemačkih ratnih zarobljenika, piše Geiger, pobijeno je najmanje 80 tisuća a možda sto tisuća; od toga nekih 10 tisuća u masovnim strijeljanima primjerice u logorima u Beogradu, Mariboru, Vršcu, Zemunu, Požarevcu, Nišu, Šidu, Aleksincu. Tu nisu uzeti u obzir brojni koje su partizani zarobili i ubili na mjestu događaja. No što bi trebala značiti Titova zapovjed od 14. svibnja 1945. koju je Geiger svojedobno naveo: 'Poduzmite najenergičnije mjere kako bi se po svaku cijenu spriječila ubojstva zarobljenika i uhićenika od strane naših jedinica, pojedinih organa i pojedinaca'? Je li vrhovni partizan želio stvoriti alibi za kasnija nesigurna vremena? Nije vjerojatno da je zapovjed bila ozbiljna; jer ju niti jedanput nije ni pokušao provesti. O osobnoj odgovornosti vrhovnog zapovjednika jugoslavenske vojske maršala Tita sigurno će odlučiti povijest, kaže Geiger. No zašto povijest toliko odgađati, zašto čekati da umru i posljednji svjedoci? Upozorenjima njemačkoj javnosti Geiger govori i o dunavskošvapskoj, njemačkoj djeci koja su 1945. odvojena od svojih roditelja i odvedena u posebne logore. Jedan dio njih umro je od gladi i bolesti. Preživjeli su 1946. odvedeni u sirotišta, gdje se mnogima izgubio identitet. Većina njih je kasnije otišla u Njemačku. Veliki dio jugoslavenskih Nijemaca napustio je domovinu 1944. s njemačkim postrojbama i našao smještaj u Austriji ili u Njemačkoj; većina onih koji su preživjeli genocid također je uz posredovanje Crvenoga križa otišla u Njemačku kad im je Titova država to dopustila. Nekoliko se desetaka tisuća asimiliralo, uglavnom su se deklarirali kao Madžari. Koje je jugoslavenske Nijemce partizanska državna vlast izuzela iz 'mjera' protiv Nijemaca? Samo one, izvješćuje Geiger, koji su mogli dokazati aktivno sudjelovanje u partizanskoj borbi ili barem aktivnu potporu. Te su uvjete ispunjavali samo malobrojni. Velika većina Hrvata, Slovenaca i Srba bila je daleko od ideologije jugo-staljinista i bojala se njihove terorističke prakse. Kako su onda dunavski Švabe mogli biti uz partizane? Pravne obradbe masovnih ubojstava jugoslavenskih Nijemaca još nema, niti u obje slobodne zemlje, Hrvatskoj i Sloveniji. 'Zbog političkih obzira', tako Geiger opisuje razlog. No vjerojatno pred sud nikada neće stati niti oni Srbi koji su u srpskom ratu 1991./1992. na osvojenom hrvatskom području ubijali neznatne ostatke njemačke narodnosne skupine - i time poslije pola stoljeća dovršili genocid" - piše Johann Georg Reissmueller. 220309 MET dec 97