Ž4=NJEMAČKA
Ž1=DIE TAGESZEITUNG
Ž2A=1. XII. 1997.
Ž3="Crna knjiga komunizma"
"Nacistički logori nisu bili iznakažena slika kapitalističkoga
društva, bili su vjeran odslik staljinističkoga društva', pisao je
Jorge Semprun 1980. u 'Kako lijepa nedjelja', svojem autobiografskom
razilaženju s Buchenwaldom. U prigodi njemačke svađe povjesničara
1986. uzvratio je njemačkoj ljevici - okretanjem glasovite
Horkheimerove rečenice 'tko govori o fašizmu, ne smije šutjeti o
kapitalizmu': 'Tko ne želi govoriti o staljinizmu, morao bi šutjeti o
fašizmu'. Semprun je time napao ljevičarski konsenzus širom svijeta:
naime, da raspravom koja se poziva na jednokratnost Auschwitza prekine
svaki pokušaj uspoređivanja nacionalsocijalizma i staljinizma, desnog
i lijevog totalitarizma.
Povjesničar Ernst Nolte raspirio je tadašnju svađu svojom tezom da je
Hitlerov genocid rasa bio posljedica Staljinova genocida klasa,
odnosno da su 'lijevi' zločini uzročno prethodili 'desnima'. S takvim
relativiziranjem nacionalsocijalističkih zločina, Nolte se opravdano
nije mogao probiti. No isto su se tako malo pobjednici u svađi
povjesničara mogli umiriti Semprunovom primjedbom. Do danas je
izbjegavanje odnosno ublažavanje zločina počinjenih u ime komunizma,
spona koja daje identitet lijevom diskursu. I to u liku antifašizma.
Tu ni slom komunizma i otvaranja arhiva koji danas omogućuju pogled u
ponore ništa nisu promijenili.
Francuska svađa povjesničara počela je 1995. s djelom Francoisa Fureta
'Kraj iluzije. Komunizam u XX. stoljeću'. Dok je knjiga u Parizu
izazvala živu raspravu, tu je u nas dočekana s najvećom skepsom ako ne
i odbijanjem. Ovoga ljeta preminuli povjesničar u svojem je djelu
slijedio začudno dugo održanu privlačnost komunizma: 'Nakon što je
fašizam proglašen proizvodom kapitalističke vladavine u završnom
stadiju, jedini pravi antifašistički borac bio je antikapitalistički
revolucionar, dakle militantni komunist. Antifašizam je komunizmu dao
zamisao, strategijski gledano i u predodžbi suvremenika, novi
legitimitet.'
'Crnu knjigu komunizma' koja je upravo izišla u Francuskoj, pripremio
je još Furet. Prvi put povlači bilancu ispod zločina počinjenih u ime
komunizma i pruža empirijski materijal za započetu raspravu: pobijeno
je oko 100 milijuna ljudi. Umjesto Fureta Stephane Courtois napisao je
provokativan predgovor u kojem uspoređuje Hitlerov 'rasni genocid' sa
Staljinovim 'klasnim genocidom'. Ali se suzdržava od izjednačavanja.
Protagonisti francuske rasprave povjesničara nisu desničarski
intelektualci nego bivši komunisti, maoisti ili trockisti koji su
maknadno prekinuli sa svojom političkom prošlošću: 1956. u prigodi
sovjetskog ugušenja mađarske revolucije, 1968. poslije ulaza postrojba
Varšavskoga pakta u Prag ili 1974. poslije pojave Solženjicinova
'Arhipelaga Gulag'.
Sredinom sedamdesetih godina taj je takozvani gulag-šok bio poticaj za
stvaranje javno zamijećenog, iako minornog 'front antitotalitair' u
Francuskoj. Zajednička točka nije bilo samo razilaženje s KPF i prekid
s jakobinskim shvaćanjem revolucije koje je u Sovjetskom Savezu
vidjelo suvremeni nastavak univerzalnog revolucionarnog projekta, nego
i angažman za građanske pokrete i disidente u istočnoj Europi i
Sovjetskom Savezu. Razlaz sa staljinizmom bio je povezan s kritikom
vlastite političke prošlosti. Taj je prekid bio konstitutivan za
antitotalitarni pogled i pozornu analizu razvitka u
realsocijalističkim zemljama i kasnije za rat u bivšoj Jugoslaviji.
S njemačke su strane francuski antitotalitaristički intelektualci
optuživani za renegatstvo ili vrijeđani kao 'bistro-maoisti'. U
Njemačkoj nikada nije održana neka rasprava glede 'gulag-šoka' koja bi
se mogla usporediti s francuskom. Raymond Aron pisao je 1975.: 'Ako je
Solženjicin za nas neugodan i čak nas ozlojeđuje, to je stoga što
zapadne intelektualce pogađa u njihovu najslabiju točku, u njihove
laži: 'Ako prihvaćate veliki gulag, pita ih, zašto se na tako
ćudoredan način uzbuđujete zbog malih? Logori su logori, sasma
svejedno jesu li smeđi ili crveni. Već više od pedeset godina zapadni
intelektualci odbijaju čuti to pitanje. Odlučili su jednom za svagda
da postoji dobra i zla strana, pri čemu su koncentracioni logori jedne
proglašeni svetom stvari, dok su oni s druge strane također
koncentracioni logori.'
Neke njemačke reakcije na najnoviju francusku svađu povjesničara čini
se da slijede tu prisilu ponavljanja. Stephanea Courtoisa, kao prije
njega Francoisa Fureta, vuku u blizinu Ernsta Noltea. Ustrajno se brka
povijesna usporedba dvaju totalitarnih sustava - koja je nužna da bi
se destilirale njihove specifičnosti i jedinstvenosti - s njihovim
izjednačavanjem. Za negativan njemački identitet mukotrpno izgrađen na
singularitetu nacionalsocijalističkih zločina, 'apsolutno zlo' ima
samo jedno isključivo mjesto: Auschwitz. Identitet koji sluti svoju
vlastitu krhkost i stoga se to silovitije brani.
Tek kad antifašizam više neće kao ozakonjeni lik vječito ponavljati
šutnju o zločinima komunizma, može se otvoriti pogled na oba
totalitarizma. A to je političkom diskursu u Njemačkoj, koja je
proživjela oba totalitarna iskustva XX. stoljeća, gorko potrebno. Jer
u dijelovima njemačke ljevice do danas nedostaje uopćeni
antitotalitarni impuls koji bi mogao osloboditi i ophođenje s drugom
njemačkom diktaturom zabrane mišljenja" - piše Ulrike Ackermann.
020100 MET dec 97
TikTok: Bez Bidenova jamstva od nedjelje ćemo biti prisiljeni prestati s radom
Josip Dabro podnio ostavku
Južna Koreja: Istražitelji traže produljenje pritvora predsjednika
Trumpova inauguracija: SAD jačaju sigurnost meksičke granice u El Pasu
Tisuće Australaca bez struje uslijed jake kiše i razornih vjetrova
Kolumbijski predsjednik obustavio mirovne pregovore s pobunjenicima ELN-a
Talijanska premijerka Meloni prisustvovat će Trumpovoj inauguraciji
Najava događaja - svijet - za subotu, 18. siječnja
Najava događaja - fotografije - za subotu, 18. siječnja
Najava događaja - kultura - za subotu, 18. siječnja