FILTER
Prikaži samo sadržaje koji zadovoljavaju:
objavljeni u periodu:
na jeziku:
hrvatski engleski
sadrže pojam:

NJEMAČKA - TAZ - KOMUNISTIČKI ZLOČINI - 1. XII.

Ž4=NJEMAČKA Ž1=DIE TAGESZEITUNG Ž2A=1. XII. 1997. Ž3="Crna knjiga komunizma" "Nacistički logori nisu bili iznakažena slika kapitalističkoga društva, bili su vjeran odslik staljinističkoga društva', pisao je Jorge Semprun 1980. u 'Kako lijepa nedjelja', svojem autobiografskom razilaženju s Buchenwaldom. U prigodi njemačke svađe povjesničara 1986. uzvratio je njemačkoj ljevici - okretanjem glasovite Horkheimerove rečenice 'tko govori o fašizmu, ne smije šutjeti o kapitalizmu': 'Tko ne želi govoriti o staljinizmu, morao bi šutjeti o fašizmu'. Semprun je time napao ljevičarski konsenzus širom svijeta: naime, da raspravom koja se poziva na jednokratnost Auschwitza prekine svaki pokušaj uspoređivanja nacionalsocijalizma i staljinizma, desnog i lijevog totalitarizma. Povjesničar Ernst Nolte raspirio je tadašnju svađu svojom tezom da je Hitlerov genocid rasa bio posljedica Staljinova genocida klasa, odnosno da su 'lijevi' zločini uzročno prethodili 'desnima'. S takvim relativiziranjem nacionalsocijalističkih zločina, Nolte se opravdano nije mogao probiti. No isto su se tako malo pobjednici u svađi povjesničara mogli umiriti Semprunovom primjedbom. Do danas je izbjegavanje odnosno ublažavanje zločina počinjenih u ime komunizma, spona koja daje identitet lijevom diskursu. I to u liku antifašizma. Tu ni slom komunizma i otvaranja arhiva koji danas omogućuju pogled u ponore ništa nisu promijenili. Francuska svađa povjesničara počela je 1995. s djelom Francoisa Fureta 'Kraj iluzije. Komunizam u XX. stoljeću'. Dok je knjiga u Parizu izazvala živu raspravu, tu je u nas dočekana s najvećom skepsom ako ne i odbijanjem. Ovoga ljeta preminuli povjesničar u svojem je djelu slijedio začudno dugo održanu privlačnost komunizma: 'Nakon što je fašizam proglašen proizvodom kapitalističke vladavine u završnom stadiju, jedini pravi antifašistički borac bio je antikapitalistički revolucionar, dakle militantni komunist. Antifašizam je komunizmu dao zamisao, strategijski gledano i u predodžbi suvremenika, novi legitimitet.' 'Crnu knjigu komunizma' koja je upravo izišla u Francuskoj, pripremio je još Furet. Prvi put povlači bilancu ispod zločina počinjenih u ime komunizma i pruža empirijski materijal za započetu raspravu: pobijeno je oko 100 milijuna ljudi. Umjesto Fureta Stephane Courtois napisao je provokativan predgovor u kojem uspoređuje Hitlerov 'rasni genocid' sa Staljinovim 'klasnim genocidom'. Ali se suzdržava od izjednačavanja. Protagonisti francuske rasprave povjesničara nisu desničarski intelektualci nego bivši komunisti, maoisti ili trockisti koji su maknadno prekinuli sa svojom političkom prošlošću: 1956. u prigodi sovjetskog ugušenja mađarske revolucije, 1968. poslije ulaza postrojba Varšavskoga pakta u Prag ili 1974. poslije pojave Solženjicinova 'Arhipelaga Gulag'. Sredinom sedamdesetih godina taj je takozvani gulag-šok bio poticaj za stvaranje javno zamijećenog, iako minornog 'front antitotalitair' u Francuskoj. Zajednička točka nije bilo samo razilaženje s KPF i prekid s jakobinskim shvaćanjem revolucije koje je u Sovjetskom Savezu vidjelo suvremeni nastavak univerzalnog revolucionarnog projekta, nego i angažman za građanske pokrete i disidente u istočnoj Europi i Sovjetskom Savezu. Razlaz sa staljinizmom bio je povezan s kritikom vlastite političke prošlosti. Taj je prekid bio konstitutivan za antitotalitarni pogled i pozornu analizu razvitka u realsocijalističkim zemljama i kasnije za rat u bivšoj Jugoslaviji. S njemačke su strane francuski antitotalitaristički intelektualci optuživani za renegatstvo ili vrijeđani kao 'bistro-maoisti'. U Njemačkoj nikada nije održana neka rasprava glede 'gulag-šoka' koja bi se mogla usporediti s francuskom. Raymond Aron pisao je 1975.: 'Ako je Solženjicin za nas neugodan i čak nas ozlojeđuje, to je stoga što zapadne intelektualce pogađa u njihovu najslabiju točku, u njihove laži: 'Ako prihvaćate veliki gulag, pita ih, zašto se na tako ćudoredan način uzbuđujete zbog malih? Logori su logori, sasma svejedno jesu li smeđi ili crveni. Već više od pedeset godina zapadni intelektualci odbijaju čuti to pitanje. Odlučili su jednom za svagda da postoji dobra i zla strana, pri čemu su koncentracioni logori jedne proglašeni svetom stvari, dok su oni s druge strane također koncentracioni logori.' Neke njemačke reakcije na najnoviju francusku svađu povjesničara čini se da slijede tu prisilu ponavljanja. Stephanea Courtoisa, kao prije njega Francoisa Fureta, vuku u blizinu Ernsta Noltea. Ustrajno se brka povijesna usporedba dvaju totalitarnih sustava - koja je nužna da bi se destilirale njihove specifičnosti i jedinstvenosti - s njihovim izjednačavanjem. Za negativan njemački identitet mukotrpno izgrađen na singularitetu nacionalsocijalističkih zločina, 'apsolutno zlo' ima samo jedno isključivo mjesto: Auschwitz. Identitet koji sluti svoju vlastitu krhkost i stoga se to silovitije brani. Tek kad antifašizam više neće kao ozakonjeni lik vječito ponavljati šutnju o zločinima komunizma, može se otvoriti pogled na oba totalitarizma. A to je političkom diskursu u Njemačkoj, koja je proživjela oba totalitarna iskustva XX. stoljeća, gorko potrebno. Jer u dijelovima njemačke ljevice do danas nedostaje uopćeni antitotalitarni impuls koji bi mogao osloboditi i ophođenje s drugom njemačkom diktaturom zabrane mišljenja" - piše Ulrike Ackermann. 020100 MET dec 97

VEZANE OBJAVE

An unhandled error has occurred. Reload 🗙