RFI - 14. PROSINAC, LOVRIĆ O PROMJENAMA USTAVA

Ž1=FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI Ž2=14. XII. 1997. Tjednu političku kroniku iz Zagreba Jelena Lovrić posvetila je promjenama hrvatskog Ustava. "Za izglasavanje promjena Ustava, koje je pokrenuo hrvatski Predsjednik, bio je presudan srpski glas. Hrvatski Sabor gotovo je sat vremena odgađao glasovanje da bi u sabornicu stigao Milorad Pupovac, zastupnik Srpske samostalne demokratske stranke. Kada je potom ustajući pred kamerama, valjda da ostane zabilježeno za povijest, izrekao svoje dosta tiho da, sabornicom se prolomio gromoglasan pljesak HDZ-a. Tako je Tuđmanove ustavne promjene spasio čovjek protiv koga je svojedobno zbog izjave o prekrštavanju srpske djece hrvatska vlast pokrenula sudski proces. Teatar apsurda upotpunjava činjenica da je tako srpskim glasom, kao presudnim, hrvatski parlament preimenovan u Hrvatski državni sabor, kako se službeno zvao samo u vrijeme Pavelićeve NDH-a. Paket Tuđmanovih promjena Ustava nije opsežan, ali izmjene nisu ni beznačajne ni samo kozmetičke, kako bi se na prvi pogled moglo pomisliti. Iz Ustava su uklonjene one odredbe koje su zaostale još iz vremena kada je Hrvatska bila dio Jugoslavije i od osamostaljenja su, de facto, bile izvan snage. Taj dio promjena ni za koga nije prijeporan. Drugi se dio odnosi na unošenje u Ustav zabrane pokretanja bilo kakvih inicijativa koje bi mogle voditi ulasku Hrvatske u neke nove jugoslavenske ili balkanske državne zajednice. Pitanje je što je smisao ove odredbe. Hrvatska se javnost plebiscitarno izjasnila za državnu samostalnost, na političkoj sceni nema onih koji bi to dovodili u pitanje. Osim toga, formulacija je rastezljiva. Pitanje je tko će odlučivati o tome koje bi to inicijative mogle voditi u neželjene saveze. Neki oporbenjaci smatraju da odredba namjerno nije dovoljno precizna kako bi Predsjedniku države omogućila arbitriranje. Primjerice, za razliku od Tuđmana, oporba tvrdi da bi posebne veze s Federacijom, kakve je on zamislio i predložio, sigurno vodile posrednom povezivanju Hrvatske sa Srbijom. Hrvatski je Predsjednik prvo predvidio da se iz preambule Ustava izostavi nabrajanje nacionalnih manjina koje žive u Hrvatskoj. Navodno je smisao te restrikcije bio da se Srbi definitivno izbace iz hrvatskog Ustava. Međutim, kako su mu za izglasavanje ustavnih promjena zatrebali i glasovi zastupnika koji su predstavnici manjina, taj je dio ipak vraćen u Ustav, ali je malo preformuliran. Manjine su poredane po abecednom redu, pa su tako Srbi s prvog dospjeli na šesto mjesto, što se u nacionalističkim redovima s radošću evidentira. Neke su manjine dopisane, druge izostavljene. S dosadašnjega popisa izbačeni su Slovenci i Muslimani. Zbog brisanja Slovenaca iz hrvatskog Ustava već se preko Sutle podigla uzbuna. Potpredsjednik slovenske vlade Marjan Podobnik tu je odluku ocijenio neočekivanom i zabrinjavajućom te je najavio da bi zbog takvog poteza Ljubljana mogla uskratiti potporu uključenju Hrvatske u europske asocijacije. Najkrupnija i najspornija promjena tiče se preimenovanja Sabora. Dosadašnji Sabor Republike Hrvatske promijenio je ime u Hrvatski državni sabor. Promjena se tumači potrebom naglašavanja državotvornosti. Dokazuje se da ona proizlazi iz hrvatske tradicije, evidentira se tko je sve i kada u prošlosti tako oslovio hrvatski parlament. Ali iz svih tih narogušenih tirada kao izvjesno proizlazi samo jedno: da se taj naziv službeno upotrebljavao samo u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. Nije čudno da su takvu promjenu zdušno podržali momci s desna, koji se inače rado slikaju ispod Pavelićeva portreta. Druge oporbene stranke takvo su preimenovanje odbile. Tuđmanova odluka da se imenom pokuša nasloniti baš na tu tradiciju izvor je neugodnih asocijacija i stoga neminovnih pitanja o razlozima takva izbora. Čini se da hrvatski Predsjednik nije posegao za tim nazivom samo zato da bi napravio poklon desnici. Nagađa se da bi on na takvu odluku mogao biti motiviran karakterom poglavnikova Hrvatskoga državnog sabora. Sabor je tada bio imenovan, a ne biran. Imenovao ga je Pavelić, nije ga birao narod. Pavelić ga je i raspustio, nakon što su zastupnici na svojem trećem i zadnjem zasjedanju tražili da se ukinu ustaški logori. Praktično evociranje takvih uzora krajnje je uznemiravajuće. Pogotovo s obzirom da je institut imenovanja zastupnika od šefa države preko pet mjesta u Županijskom domu već ugrađen u hrvatski sustav. Nadalje, s obzirom na Tuđmanovo apsolutiziranje vrijednosti države, na koncu s obzirom i na njegovu sklonost da se umjesto naroda on osobno smatra nositeljem suvereniteta, promjena naziva hrvatskog Sabora sugerira krupne političke promjene. Dosadašnji naziv Sabor Republike Hrvatske bio je politički i teorijski korektan i neupitan. U tom su nazivu sadržani svi bitni elementi, on jasno označava da je Sabor najviše predstavništvo naroda, a ne države. Politolozi tvrde da je novo ime Hrvatski državni sabor neodrživo sa stajališta političke i pravne teorije, ali i prakse suvremenih demokracija. Narodni suverenitet temeljno je konstitucijsko načelo modernih političkih poredaka. U suvremenim demokracijama politička predstavništa nisu državna nego narodna. Ona su politički artikulirani i operacionalizirani izraz suverene volje naroda. Ideja narodnoga suvereniteta bila je sadržana u dosadašnjem nazivu hrvatskog parlamenta. Narodni Sabor, što je hrvatska dosad imala, nije isto što i državni sabor, što je sada izglasano. Moguće je da hrvatski Predsjednik tu razliku ne razumije, a nitko se nije usudio da ga uputi. Ali još više je moguće da novo nazivlje zapravo otkriva puzajuću promjenu karaktera vlasti u Hrvatskoj." Ž6=*** 150208 MET dec 97